Povratak otpisanih (21. travnja 2014. godine)

U broju 748 tjednika "Novosti" od jučer, 20. travnja, izašao je tekst novinara Igora Lasića koji se bavi aktualnih stanjem u znanosti i visokom obrazovanju u Hrvatskoj, pogotovo s obzirom na nedavni izbor rektora zagrebačkog sveučilišta i članova Nacionalnog vijeća za znanost. Za taj sam tekst i ja dao izjavu koju je Lasić uspio zanimljivo uklopiti u članak koji je napisao. Ispod u cijelosti prenosim navedeni članak, preuzet s web-sitea 'Novosti', >> www.novossti.com. Ilustracija je, naravno, moja.

Akademska zajednica ustuknula

U svoje vrijeme, ministri znanosti i visokog obrazovanja Dragan Primorac i Radovan Fuchs nastojali su provesti obimnu komercijalizaciju i privatizaciju sektora pomoću napadnih, grandioznih zahvata. Pokušavali su mijenjati pakete zakona, donositi nacionalne strategije, voditi javne rasprave, i uskoro su za vrat sebi navukli veći dio akademske zajednice, začuđujuće jedinstven, a koji se usprotivio liberalnoj politici države. Željko Jovanović ne zastupa suštinski obrat u toj orijentaciji, naprotiv. Nakon HDZ-ovih eksponenata, SDP-ov ministar potvrdio je da sektorska mu politika počiva na žilavom transstranačkom kontinuitetu s privatno-profiterskim lobijem u pozadini. Ali, on je u bitnom promijenio taktiku, pristup legislativi i odnos prema svim akterima, pa do cilja udario putem indirektnim, lakšim za proboj. “Nizom izmjena zakona, ali i nižerazinskih dokumenata, pravilnika, načela, registara, akcijskih i inih planova, ministarstvo Željka Jovanovića raspršeno, ali radikalno restrukturira ovo polje”, rekla nam je Marijana Hameršak, znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

- Istodobno je krovna strategija znanosti i obrazovanja na ‘čekanju’, pri čemu su rezultati, nastavlja Hameršak, “pa čak i argumenti javne rasprave o njoj, još uvijek nepoznati. Gubimo se u nizovima preskočenih koraka, naknadno objelodanjenih odluka, beskrajnih ispravaka zakonskih nacrta, fingiranih javnih rasprava”. Ova članica sindikata Akademska solidarnost, smatra da se privatizacija akademskog područja u Hrvatskoj danas tako ne može više nazivati puzajućom. “Očita je tendencija da se ona ubrza kroz različite akte i postupke, a uz to se paralelno promiče slika lijenih, nekompetentnih, autističnih znanstvenika i profesora, navodno obilato financiranih iz sredstava poreznih obveznika”, riječi su naše sugovornice. Tu se vraćamo i na poznati prvobitni motiv – redistribuciju vrijednosti u sistemu, uz pokušaj da se zarada iz njega odvuče ustranu i da ga se definitivno podvrgne merkantilnom rezonu.

Hameršak svjedoči da se, naspram donedavnih debata o suštini financiranja visokog obrazovanja, sve glasnije nude rješenja kao što je uspostava sistema studentskih kredita, pa i vaučerizacija visokog obrazovanja. Posljednja pod krinkom jednakih prava ustvari dokida ideal egalitarizma u pogledu dostupnosti obrazovanja i rada, a u praksi bi značila alokaciju budžetskih sredstava prema blagajnama privatnih institucija u sektoru. No, to je logičan epilog nekih aktualnih poteza, poput toleriranja onog što je s dopusnicom za tzv. Medijsko sveučilište u Koprivnici napravio prvotni vlasnik, Europapress holding, ili toga kako država kroz Načela i kriterije vrednovanja kvalitete znanstvenih organizacija propisuje da privatna sveučilišta i instituti trebaju ispuniti osjetno manje uvjeta od javnih.

I dok se glavna struja javne pažnje, zapletene u već nebrojene rukavce i mrtvaje partikularnih regulacija polja, odmiče od temeljnog problemskog pitanja – porijekla financiranja i karaktera poslovanja znanosti i visokog obrazovanja – energija se akademske zajednice također seli drugdje. Ako se prije koju godinu još činilo da sitni interesi ne mogu toliko ugroziti osnovni politički stav toga kolektiviteta, i da neće biti lako naliti mu vodu u naprsline, niz je novijih događaja pokazao da je riječ o potencijalu koji se itekako brzo iscrpljuje. Spomenut ćemo dva takva: izbor članova Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje, i izbor rektora Sveučilišta u Zagrebu. U oba slučaja došlo je do mučnog, čak redikuloznog finala, s gaženjem elementarnih kriterija u prvom, i urušavanjem svih preostalih skrupula u drugom. Naravno, posrijedi je već razvikana nastupna izjava – onaj dramatični zaziv biblijskih vrijednosti – novog rektora Damira Borasa, čija nedorasla pojava vraški podsjeća na poneka urnebesna kadrovska rješenja Željka Keruma u kulturnim ustanovama Grada Splita. Ali, valja uočiti da nas je to i moglo zadesiti ponajprije zbog uspješnog politikantskog manevra Jovanovića i pripadajućih interesnih krugova, koji su organizacijske relacije u akademskoj zajednici sitnim intervencijama sveli na konstantni grabež i pizmu oko statusa i ovlasti nad podjelom sve manje novčane svote koju država izdvaja za znanost i visoko obrazovanje. Fakulteti i instituti, pa tako i nastavnici i studenti, bez daljnje rasprave upućeni su na ovisničko valjanje u blatu i polagano odustajanje od konstitutivnih im uporišta.

“Pitanje je, međutim”, iznosi Marijana Hameršak u svom završnom osvrtu, “tko će današnjim predškolcima koji na rutinski operativni zahvat ili na prvi alergološki pregled čekaju barem šest mjeseci, u budućnosti objasniti kako smo dozvolili izokretanje ideje jednakosti pristupa obrazovanju, i da fakulteti postanu mjesta reprodukcije hereditarnih pozicija ili inicijacije u dužničko građanstvo, a medijska, dramska ili likovna grupa umjesto školske svakodnevnice budu dijelom plaćenih izvanškolskih aktivnosti”.

“Izvrsnost” u poslušnosti

Antonio Šiber, znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu, kaže da se u Hrvatskoj znanosti već desetljećima nasilno pokušava “pronaći” adekvatna društvena uloga, a kako se tom zadaćom uglavnom bave ljudi koji su joj nedorasli, “uloge” koje joj nalaze sve su nakaradnije. – Ovaj se trend pogotovo pojačao s dolaskom nove garniture u MZOS, koja nema ni elementarno razumijevanje znanosti i njenog društvenog konteksta, a onda ni bilo kakve vizije koja bi na takvom razumijevanju mogla nastati. U zadnjih se dvije i pol godine sredstva za financiranje fundamentalne prirodne znanosti strmoglavo smanjuju, a ovaj se trend opravdava zaklinjanjem u “izvrsnost” projekata koji se imaju financirati te u navodnu neovisnost tijela koje provode evaluaciju predloženih projekata, npr. Hrvatske zaklade za znanost. I dok se iz MZOS-a sve više govori o “međunarodnoj prepoznatljivosti” i “izvrsnosti”, ono što se u stvarnosti događa izgleda upravo suprotno – znanstveni se projekti više nego ikad ocjenjuju posve proizvoljno i često posve suprotno kriterijima kvalitete, a na ključna mjesta u sustavu znanosti, kao što je Nacionalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje, upravna vijeća istraživačkih institucija, biraju se kandidati bez ikakve znanstvene prepoznatljivosti, od kojih neki nemaju baš nikakvu podršku u ekspertnim krugovima, ali zato imaju bezrezervnu podršku iz MZOS-a, kaže Antonio Šiber.

<< Vi ste anarhist!

Eppur si muove: Nanotehnologija >>

Zadnji put osvježeno: 21. travnja 2014. godine