Oko Osijeka (2. studenog 2016. godine, materijal iz 29. i 30. 10. 2016.)

Osijek je s one strane Drave, preko puta (iznad, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

S ove privremeno naše vladaju vrane. Njihovo je vrijeme jer ljudi nema. Kraj antropocena. Nije uopće važno što majmunoliki nisu vjerovali u evoluciju. Evolucija nije vjerovala u nas. Sad je vrijeme vrana (ispod).

S ove strane je Bilje. Biljska cesta. Ravnalom povučen komad asfalta koji juri od mosta pored minirane šume. Nemirno minirano mirno reintegrirano. S minama i danas. U Bilju je dvorac Eugena Savojskog, ali kao da i nije. Pored ceste, u lijepom parku iza crvenih, žutih i još samo malo zelenih krošanja (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Nazad preko mosta pa odmah zastadosmo u Tvrđi. Mačak bez hlača čeka pred Caritasom (ispod). I gleda nekud kroz mene. Na Trgu Vatroslava Lisinskog.

Prolazi i rasklimane ulice vode do Drave (ispod). Izvaljene cigle i kamenje.

I trg. Skoro pust. Jesen je, posve siva, provjereno kvalitetna.

Ulice, parkovi i perivoji s imenima kraljeva i knezova vode prema središnjem trgu, paralelno s Dravom. Malo smo skrenuli pa naletjesmo na spomenik Franji Tuđmanu (ispod). Od prvog hrvatskog predsjednika do Kršćanske sadašnjosti samo je nekoliko koraka.

Zgrade, balkoni, životi iza prozora s pogledom na Franju Tuđmana (ispod).

A onda ulicom osječke secesije, Europskom avenijom koja se ljušti. U žarkim bojama (ispod).

Prozori što odašilju zadnji sat plavila i sunca (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Konačno.

Na glavnom trgu u imperativnoj pozi kip je "oca domovine", Ante Starčevića (ispod). Ne valja. Vuco je znao i bolje, ali ovo se valjda prodaje ovih dana.

Na jednoj od strana postolja piše:

U pozadini (kon)katedrala (ispod).

Sunce na izmaku blješti na južnim stranama (ispod).

Iza katedrale djeca igraju nogomet. S visoka ih gledaju kameni sveci.

Čudovišta urlaju i riču, ali je frekvencija preduboka za ljudske uši. Ništa se ne čuje. Samo najosjetljiviji među nama polude kad ovuda prolaze.

Noću jedan drugog dohvate i grizu. Skviče i reže, ali ih nitko ne čuje.

Ali sad je još prerano za to. Svjetlosti ima čak i u katedrali.

Bolesni golub šćućurio se ispod Duha svetoga, svog rođaka. Nebo se okamenilo.

Sutradan idemo u Kopački rit. Opet cestom povučenom ravnalom, pored minirane šume, kroz Bilje, Kopačevo pa nasipom do pristaništa. Vezana su dva broda ali mi se vozimo u duguljastom čamcu pored nezainteresiranih kormorana (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Jesen je, posve siva, provjereno kvalitetna.

A i topole su sive, posve spaljene od izmeta kormorana.

U kanalu Čonakut ispred nas prelijeću sitni, sitni vodomari. Kakve boje! Tirkizna i vatrena narančasta, da su veći zapalili bi ovu sivu jesen. Ovako ne mogu, zasjaje samo površinu mutne vode ... BLINK ! ... pa nestanu iz vida. Sitni su, posve sitni. Nikad ih ne bih mogao fotografirati tako sitne i brze.

Iznad prelijeće siva čaplja. Može je se prepoznati po karakterističnom vratu u obliku slova "S". Tako sam barem čuo.

Ima ptica koje samuju, a i onih koje više vole društvo - u V formaciji.

Blatnu obalu kanala posve su izrovale divlje svinje tražeći školjke. Sve je puno zdrobljenih ljuštura. Kažu da te školjke nisu pretjerano ukusne. Imaju opori okus blata i pijeska. Svinjama očito ne smeta.

Na vrhu drveta sjedi bjelorepi orao štekavac (ispod). U Kopačkom ritu ima oko pedesetak parova. Štekavci se vežu doživotno.

Hladno je. Vodič kaže da je ovdje na vodi uvijek nekoliko stupnjeva hladnije nego u okolici. Vrbe. Do Kopačkog jezera se ne može, vodostaj je prenizak.

Vraćamo se na ulaz u park. Ovuda krivudaju drveni mostići (ispod). Treba poći dalje.

U Tikveš (ispod). Tamo je dvorac. Kažu da je Josip Broz sjedio na balkonu sa snajperom dok su iz šume istjerivali jelene i svinje. Tako kažu. I da je dolazila Milka Planinc i Stane Dolanc. Nemam pojma šta su im Slovenci skrivili, ali tako sam čuo.

A onda kroz Mirkovac, Suzu, Zmajevac do Batine. Nad Dunavom kao na dlanu. Ovdje je valjda jedino mjesto u bližoj okolici gdje se teren dovoljno podigne da bismo ga mogli nazvati brdom. U Batini je poznati Augustinčićev spomenik (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažte u dvostrukoj rezoluciji) podignut da komemorira bitku kod Batine gdje su se između 11. i 18. studenog 1944. godine sukobile jedinice NOVJ i Crvene armije s jedinicama Wehrmachta. Znamo kako je to završilo.

Augustinčić je to dobro napravio, premda je prisutna poza i patetika tipična za socijalističku (socrealističku) skulpturu. Ali vidi se da je znao posao. Tu su i reljefi, skromniji doduše nego onaj u Stubici, ali također odlični (ispod).

Na povratku u Zagreb slušamo lokalne stanice s narodnjacima. Neobični tekstovi.

<< Škola biofizike 2016. Drugi dio

Iz Narodne galerije u Ljubljani. Dio prvi. >>

Zadnji put osvježeno 2. studenog 2016. godine