Nježni objekti (15. travnja 2011. godine)

Upravo pročitah knjigu "Fragile objects" Pierrea-Gillesa de Gennesa i Jacquesa Badoza, Copernicus, Springer-Verlag New York, Inc., 1996. Knjiga pokušava sažeti popularna predavanja koja je de Gennes održavao po francuskim srednjim školama nakon što je dobio Nobelovu nagradu za fiziku. De Gennes je bio bistar tip, možda bi se moglo reći i genijalac, koji je od područja koji su svi smatrali ružnim pačetom, uspio napraviti teorijski fizikalni hit. Radi se o istraživanju u području meke tvari (soft matter), tj. sustava kao što su polimeri, deterdženti i tekući kristali. De Gennes definira područje meke tvari kao sve one sustave

... koji se mogu promijeniti slabim vanjskim djelovanjem, slično kao što kipar deformira oblik gline laganim pritiskom palcem. To je središnja i fundamentalna definicija meke tvari.

Meka tvar je

... premosnica i poveznica između molekularne biologije/biotehnologije i nanoznanosti. To je područje u snažnom zamahu na međunarodnom nivou, a njegov uspjeh se temelji na učinkovitim organizacijskim i suradnim aktivnostima između različitih znanstvenih disciplina (interdisciplinarnost).

Ovo iznad napisao je (a ja potpisao) dr.sc. Tomislav Vuletić u dokumentu kojim definiramo svoju istraživačku aktivnost i plan njenog razvoja u idućih 3-10 godina. Na Institutu za fiziku ovo je relativno novo istraživanje, premda se donekle sličnom fizikom na Institutu bavio dr. sc. Stjepan Marčelja u drugoj polovici sedamdesetih godina. U međuvremenu je ta aktivnost zamrla, sve do 2006. godine kad su dr. Silvia Tomić i dr. Tomislav Vuletić objavili Physical Review Letters članak o dielektričnom odzivu DNA molekule u slanoj otopini, a ja >> članak o deformaciji virusnog omotača zbog tlaka kojim na njega djeluje DNA molekula u njegovoj nutrini.

De Gennes je dakle, tata fizike meke tvari i jasno je kako sam naletio na njegovu knjigu. Knjiga je zanimljiva u dijelu u kojem popularizira fiziku meke tvari, a u dijelu koji se bavi znanstvenom i obrazovnom politikom bio sam njome manje oduševljen. Ne slažem se s njim u oko pola toga što je napisao. U drugoj polovici se možemo složiti. Knjizi nedostaje i zamaha, nedostaje joj žara, oduševljenja. Eh... Ne možemo u svemu biti dobri pa čak ni ako se radi o de Gennesu. No, zadnja sekcija knjige je jako dobra i ona mi je i dala poticaj za ovaj post. Ostatak ovog posta je prijevod te sekcije.

"Mi, civilizacije, sad znamo da smo smrtne"

Uopće nisam siguran, a ovdje koristim jezik fizičara, da razvijena ljudska društva predstavljaju stabilan oblik života.

S tehnologijom današnje radio-astronomije, uzimajući u obzir i kratkoću trajanja potrage za izvanzemaljskom inteligencijom (samo oko 30 godina), nikakav signal do sad nije bio detektiran koji bi nam dao naslutiti da organizirani život postoji igdje drugdje u svemiru. Zašto je to tako?

Neizravni dokazi o postojanju brojnih planetarnih sustava u našem svemiru su rastući. Postoji, prema tome, nezanemariva vjerojatnost da su u nekom od tih sustava prevladali pogodni kemijski uvjeti (možda meka tvar) koji vode do evolucije oblika života ne previše različitog od našeg. Ipak, o tome nemamo nikakvog znaka. Zašto? Život na Zemlji temelji se na genetskom kodu koji postoji nekoliko milijardi godina. Ipak, znanje potrebno da emitiramo radio-signale na velike udaljenosti posjedujemo tek jedva jedno stoljeće. Stotinu godina u usporedbi s milijardu predstavlja tek jedan dio u deset milijuna u našoj povijesti. Vrijeme u kojem smo posjedovali tehnologiju potrebnu da odašiljemo signale je izvanredno kratko.

Pravo pitanje je da li je naša civilizacija fenomen koji može opstati, ili je on nestabilan u sebi. Ako on može opstati i nastavimo odašiljati u značajnom postotku od milijardu godina, isto to bi trebalo biti istina i drugdje. Zašto, onda, nismo uspjeli detektirati bilo kakav radio signal iz vanzemaljskih civilizacija na drugim planetarnim sustavima?

Moguće je da je napredna civilizacija, sposobna za radijsko emitiranje, nestabilan fenomen. Može biti da određeni nivo znanja, koji se odražava u svladavanju komunikacijskih tehnologija, nužno stvara unutarnje sukobe koji su nerješivi i autodestruktivni. Ako je tako, ovaj uski prozor vremena - stotinu godina od njih milijardu - možda predstavlja jedinu mogućnost da odašiljemo signale. Ako su ostali oblici života jednako sporedni, vjerojatnost da ih detektiramo bila bi uistinu iznimno mala.

Hoće li ideal znanja koji je promovirao Jacques Monod (ideal koji je i dalje teško usaditi u cijelo društvo) i ideal globalne solidarnosti biti dovoljni da razvijemo civilizaciju koja je održiva? Odgovor će pisati naša djeca.

<< Zimska priča o potkornjaku i brijestu Fizika u biologiji >>

Zadnji put osvježeno: 15. travnja 2011. godine