Nietzsche i znanost (18. siječnja 2013. godine)

Kad se osvrnem i pokušam se objasniti; tko sam i zašto sam takav postao, sjetim se nekoliko događaja, teških i veselih kontakata s ljudima, tate i mame, profesora i profesorica iz osnovne i srednje škole, rata, ... No, pored tog "stvarnog" svijeta čiji sam dio bio, mene je stvorio i jedan manje "stvaran", ali ne i manje važan svijet: svijet knjiga koje sam čitao, filmova koje sam gledao i glazbe koju sam slušao.

Nije da sam ja pročitao nešto previše knjiga, ali sam neke od njih ozbiljno shvaćao i stalno im se vraćao: kad mi je trebala pomoć i kad mi je trebalo reći tko sam.

Zadnjih mjesec dana ponovo sam čitao jednu takvu knjigu koja me je nakon četiri ili pet čitanja opet uspjela iznenaditi. A iznenadila me jer mi se učinila tako poznatom, tako mojom, gotovo kao da sam je ja napisao. A nisam. Knjiga se zove "Volja za moć", a napisao ju je >> Friedrich Nietzsche.

Zašto sam čitao Nietzschea?

Zato jer sam se sjetio kako je opako govorio o onome što ja volim i čime se ja bavim, o znanosti. Nietzsche o znanosti nije govorio samo opako, nego i pametno i inspirativno, a u mnogočemu i točno.

Nietzschea i "Volje za moć" sjetio sam se slušajući neke svoje kolege koji misle da su sa svojim doktoratom dobili i neku vrstu svećeničke licencije da gradu i svijetu propovijedaju "istinu" i "objavu".

A religije su upravo i propale zbog takvih svećenika koji su jedini znali i bili pozvani da objave pravu "istinu" (koji je od njih Floyd, by the way?). Zato mi smeta kad osjetim jednake totalitarne porive kod svojih kolega. Znanost je dosad sretno rasla, a nadam se da će doživjeti i duboku starost upravo zato što nije bila totalitarna, što je dopuštala da postoji i drukčija "istina" i što je dopuštala totalnim outsiderima da kažu svoje. Malo idealiziram, događalo se to jer je u mom biznisu na svu sreću uvijek bilo dovoljno odvaljenih ljudi koji su voljeli uzbuđenje, konflikt, predstavu i intelektualne izazove - ja sam ponosan na takve tipove i sigurno ću o njima napisati poneku u budućnosti.

S obveznim obrazovanjem, akademijama, institutima, fakultetima, znanost je postala privlačno i dobro plaćeno zanimanje pa se iz nje, sasvim prirodno, javlja i snažna apologetska struja koja pokušava javnosti objasniti čemu svi mi služimo i da nas i dalje trebaju plaćati, jer je slika svijeta koju smo mi naslikali ipak puno bolja od one koju naokolo propagiraju razne lažovčine. No, ne dozvolimo da nas to učini totalitarnim svećenicima razuma.

Na kraju, mnogo je toga u znanosti posljedica procesa mišljenja koji se teško može sistematizirati, uklopiti u neku "znanstvenu metodu" na koju se naši svećenici razuma zaklinju. Nietzsche o tom lažnom poliranju i naknadnom pametovanju, racionaliziranju u znanosti kaže:

Smiješna je i ta pretenzija znanosti na "istinu", gdje se pod tim pojmom često smatra nešto izvan-ljudsko, temeljno, univerzalno, gotovo "božansko". Naravno, znanost ne postoji bez nas kao promatrača, i samo s nama kao promatračima ima smisao i kontekst - o tome je i cijeli moj roman >> Problem promatrača. Nietzsche je mogao o tome govoriti i otrovnije i pametnije od mene:

Pazi ovo: "Ne-moći-protusloviti, to dokazuje neku nemoć, nipošto neku 'istinu'". Koliko je to otrovno, koliko je to ludo, koliko je to ne-matematičko, koliko je to neposlušno i koliko je to "istinito"! Nije ni čudo što sam se "Volji za moć" stalno vraćao.

Točno tako. Dodao bih da je znanstveni proces u stvari proces sređivanja misli, način komprimiranja informacija tako da mu se može efikasno pristupiti i dobro ga povezati s preostatkom, s onim neznanstvenim što nas kao ljude također određuje. Stoga je sva naša znanost, uključujući i matematiku, bitno ljudska - o tome sam govorio i na >> okruglom stolu na Institutu za filozofiju. To ne znači da znanost i matematika nisu najbolji načini da se predstavimo svemircima, ali su i dalje bitno naši, ljudski načini. Pitam se bi li bilo bolje da im pustimo Vivaldija? Ples šestoprstih i četveronogih svemiraca na "Četiri godišnja doba".

I zašto bismo uopće bježali od toga, zašto bi smo se sramili uloge promatrača i činjenice da objašnjavamo "samo" prividni svijet? Nietzsche o tome kaže:

A evo što Nietzsche kaže o ulozi matematike u (prirodnoj) znanosti (ispod). Vidi se da baš i nije impresioniran formulama - premda im ne niječe korisnost za predviđanje i komprimiranje, niječe im vrijednost u smislu otkrivanja prirodnog zakona:

Govori Nietzsche i o fizičarima i njihovoj "objektivnosti":

Nietzsche bi volio kvantnu mehaniku. Šteta što je nije doživio, možda bi napisao i koju hvalospjevnu o fizičarima.

Nakon svega, jasno vam je zašto sam Nietzschea morao uključiti u >> Problem promatrača. On se pojavljuje u XVII poglavlju, Amor fati >> koje ovom prilikom donosim čitateljima "Konstukcije stvarnosti" (PDF).

NADOPUNA: (11.7.2014.) Cijeli "Problem promatrača" možete u PDF obliku >> downloadirati OVDJE.

Zadnji put osvježeno: 11. srpnja 2014. godine