Javna i privatna znanost, kredibilitet i profit (01. prosinac 2009. godine)

Javno-privatno partnerstvo. Javno-privatno partnerstvo. Javno-privatno partnerstvo. Ovu mantru sam čuo valjda tisuću puta u raznim kontekstima, počevši od izgradnje cesta, preko golf igrališta i investicija u turizmu sve do znanosti. No, što znači javno a što privatno u kontekstu znanosti? Evo, ja radim na javnom institutu što u suštini znači da je moje djelovanje financirano iz državnog proračuna i nije na tržištu, nije izravno ovisno o profitu neke kompanije. Naravno, postoje i znanstvenici koje financiraju privatne kompanije koje izravno ovise o tržištu. Kao fizičaru, meni prvo padaju na pamet Bell laboratoriji (sad Alcatel-Lucent Bell Labs, vidjeti Wikipedijin entry o slavnoj povijesti Bell Labsa) i IBM Research, (IBM istraživanja) "najveće industrijske istraživačke organizacije na svijetu" kako se sami hvale na svom webu. Čak i danas ima među uposlenicima IBM Researcha zbilja sjajnih znanstvenika - od imena s liste meni su u oči upali Phaedon Avouris i Benoit Mandelbrot, ali siguran sam da bi računalci izdvojili sasvim druga imena (bio je tamo jedno vrijeme i Jerry Tersoff koji je napisao nekoliko odličnih članaka i kojeg sam citirao nekoliko puta, ali ga ne vidim na trenutno važećem popisu znanstvenika IBM-a).

Danas su svakako prepoznatljivija privatna istraživanje u industriji lijekova, npr. u Pfizeru koji tvrde da "njihovi znanstvenici rade na otkrivanju i razvoju novih načina tretmana i prevencija oboljenja kao što su Alzheimerova bolest i rak". Pretpostavljam da i Pfizer na svojoj platnoj listi također ima uposlenike koji su stekli reputaciju kao izvrsni znanstvenici.

Zamislimo sad situaciju da iz IBM Researcha priopće da im njihov najnoviji izum omogućuje otkrivanje mina tahionskim zrakama, ili da iz Pfizera piopće kako mogu izliječiti rak uz pomoć matičnih stanica. Sama tehnologija nije važna, važno je da se nekakav znanstveni napredak i pripadajući žargon spominje u kontekstu nečega što bi moglo biti profitabilno. Na sreću, države još uvijek imaju "javne" znanstvenike i agencije koje rade u interesu javnosti koje bi navedene izume trebale provjeriti i zaključiti da li je njihova primjena zbilja u interesu javnosti kao što to tvrde kompanije koje od istih očekuju značajan profit. Drugim riječima postoje eksperti čiji je kredibilitet neupitan s obzirom na njihovo profesionalno djelovanje u interesu javnosti. I tu ja vidim ulogu "javnog" znanstvenika - to je profesionalac kojeg država financira da bude na fronti znanosti, a kad djeluje, djeluje uvijek u interesu javnosti koja ga u krajnjoj instanci i financira (naravno, kao manji dio aktivnosti, ovdje odmah prirodno spadaju obrazovanje i popularizacija znanosti, čak i na javnim institutima).

U nekoj idealnoj situaciji u kojoj je društvo bogato, a država razmišlja o različitim investicijama i poboljšanjima, jasno je da je angažman javnih znanstvenika nužno potreban. Na primjer, netko mora izračunati da li je gradnja dionice ceste ili mosta u javnom interesu, da li je kupovina određenih tipova lijekova u javnom interesu, ili je isti novac bolje potrošiti na prevenciju bolesti. A fizičari će npr. testirati onaj uređaj s tahionskim zrakama ili čak i raditi na projektu u javnom interesu koji financira njihov poslodavac - država. Naravno, da bi sve ovo ovako lijepo i idealno radilo kako ja to i ispričah, nužno je da netko iz ministarstava i vlade prepoznaje ono što javni instituti nude i što se od njih može dobiti te da ima dovoljno pameti za planiranje projekata na kojima se oni mogu angažirati - to bi opet morali biti znanstveni profesionalci angažirani od strane politike.

"Privatni" znanstvenici su nepouzdani u angažmanu oko pitanja javnog interesa, jer njihova veza s kapitalom i businessom ruši njihov kredibilitet. Hoćete li vjerovati tipu kojeg financira duhanska industrija kad vam kaže da pušenje uopće ne šteti vašem zdravlju? Ili tipu koji radi za industriju maslaca koji vam kaže da je mast vrlo važna za rad mozga? Nekako mi se čini da će vam taj prešutjeti mnogo informacija koje bi vas mogle zanimati... Zato je po mom mišljenju vrlo teško pomiriti potencijalno profitabilnu znanost s javnim interesom i mislim da je vrlo osjetljivo pitanje treba li inzistirati na djelomičnom "privatiziranju" javnih instituta ili usmjeravanju njihovih djelatnika prema profitabilnim istraživanjima, čak i u situaciji kad je država siromašna.

Zanimljivo je da kapital jasno razaznaje prilike u znanosti, pogotovo u kredibilitetu koji je do sad bio vezan uz znanost i znanstvenike. Sjetite se samo onih reklama u kojima se prikazuju kao neke "molekule" koje "izravnavaju bore" ili "rastapaju masne mrlje", a sve to poboljšano u odnosu na prethodne varijante za precizno izračunatih 87 % ! Naravno, tu je i neki tip u bijeloj kuti s naočalama koji glumi znanstvenika ili čak i jest nekakav profesionalac ako ne i znanstvenik koji dodatno puca na taj kredibilitet koji se očekuje od znanosti.

Rekao bih da javnost čak i danas više vjeruje znanstvenicima nego menadžerima ili političarima, bez obzira što se kredibilitet znanosti i znanstvenika značajno urušio, posebno zadnjih godina u mnogobrojnim aferama oko patentnih prava, neučinkovitih ili ubojitih lijekova, upitnih laboratorijskih testova koji se forsiraju zbog profita njihovih izumitelja i kompanija koje stoje iza njih i slično. To prljavo rublje znanosti se polako prelijeva iz znanosti vezanih s medicinom i prema tradicionalno tvrđim znanostima. Dovoljno je u tom kontekstu spomenuti "molekularne prekidače/tranzistore" i famoznu aferu s Hendrikom Schön-om, koji je prije razotkrivanja te afere bio tretiran kao svojevrsni wunderkind fizike i kojemu su dodijeljene neke značajne nagrade (inače, Schön je bio uposlenik Bell laboratorija, dakle sigurno pod znatnim pritiskom patentiranja i profita).

Zaključio bih ovaj niz pomalo potrganih ideja: postoji definitivna potreba za znanstvenicima koji rade u javnom interesu ("javnim" znanstvenicima, javnim institutima). Od takvih se znanstvenika treba očekivati najprije da budu što je bliže moguće fronti svjetskih istraživanja (inače njihovo mišljenje ne vrijedi mnogo) i da je njihov kredibilitet u pitanjima od javnog interesa neupitan. Inzistiranje na profitu od javne znanosti i privatiziranje dijela djelatnosti javnih instituta nosi opasnosti od djelovanja protiv javnog interesa a u interesu profita. Završit ću s citatom iz Problema promatrača:

Iz "Problema promatrača".

Nadopunjeno 29.12.2009: Nekad davno radili su se u Zagrebu crtići o profesoru Baltazaru, inteligentnom heroju koji rješava probleme svojih sugrađana u nekom prototipnom gradu. Tako on npr. stvara vjetrenjače koje otpumpavaju otpadne vode i proizvode konzervirane oblake koje građani koriste za rashlađivanje u doba velikih vrućina. Ovo govori da je prije bilo povjerenja u znanost, a ljudi koji su se njome bavili smatrani su važnim članovima društva. Znanost i znanstvenici bili su vrijedni povjerenja. Neki dan sam opet vidio profesora Baltazara na televiziji. Moderni inteligentni heroj, moderni profesor Baltazar rješava probleme svojih sugrađana u reklami za jedan trgovački lanac tako što im stvara kreditnu karticu tog lanca (!). I svi sretni, kao s nekim vrhunskim izumom. Bojim se da reklama ipak sadrži zrnce istine (naravno, inače joj nitko ne bi vjerovao). Istina je da je mnogo moderne znanosti i suvremenih "izuma" ovakve vrste. Profit prije svega.

Zadnji put osvježeno: 29. prosinca 2009. godine