Eskapizam salonskog pripetavanja (16. rujna 2017. godine)

Listam malo stranice svojih Facebook prijatelja. Puno je tamo umnih rasprava o ljevici i desnici, mogućnosti socijalizma, samoregulatornosti tržišta i poticajnosti kompetitivne ekonomije, rastu i ekologiji ... A zapravo je takva vrsta rasprava, barem kod nas, potpuno promašena i jalova.

Radi se, naime, o tome da mi živimo u državi u kojoj na pozicije moći dolaze oni koji se bore da sebe, muža, brata, nećaka ili jarana nekažnjeno utovare u upravni odbor neke tvrtke u kojoj politika ima kontrolu. Na toj će poziciji dotični dobiti recimo 330000 kuna samo bonusa godišnje, i to je samo ono što znamo. U takvoj državi i društvu ništa okolo toga zapravo i nije važno. Tako je bilo devedesetih, slično je i danas. Ova je država neka vrsta nezavršene pred-demokratske, ne-građanske tvorevine, gdje se tokovi odvijaju na prizemnoj i mutnoj razini.

Potpuno su iste priče u svakom segmentu ovog društva, u energetskom sektoru, akademiji, sudstvu, zdravstvu, školstvu i znanosti. U toj kameleonskoj džungli nitko više ne može razlikovati jedne od drugih, navodne revolucionare, moraliste, estete i pravednike od "uhljeba", a žalosno je da se ni nema mnogo toga za razlikovati, jer se obično radi o jednakim karakterima i istim poticajima koji se oblače u različita ruha. Većina naših političkih stranaka ne znači baš ništa izvan vrlo konkretnih interesa nekolicine.

Pomislio sam zato da su umne rasprave o vrsti društva u kojem bismo trebali živjeti, u našim uvjetima najobičniji eskapizam.

------

Htio sam vjerojatno reći da ukazivati na svu pokvarenost i niskost aktera ovog društva nije ni prizemno ni promašeno. Svaka "viša" i "intelektualnija" aktivnost na ovakvoj podlozi je eskapizam i potpuno je otkačena od stvarnosti.

Ernst Jünger, >> Na mramornim liticama.

MIRA: Mislim da Vam slika nije dovoljno crna: nije stvar samo u tome tko dolazi na pozicije moći, nego u tome što se u ovoj zemlji više nitko i nigdje ne može zaposliti - čak ni kao smetlar - ako nema "muža, brata, nećaka" ili "partijskog druga" na nekoj poziciji moći. A u tzv. realnom sektoru cijena sata radnika je pet (5) kuna.

TONI: U pravu ste Miro, to je zapravo i tragičnije - govori da se to lijepo ukorijenilo do "baze". Ja sam govorio o ljudima koje imamo priliku vidjeti na izbornim listama i čija lica možemo prepoznati, one za koji ljudi naivno misle da predstavljaju nešto izvan vrlo sitnih interesa. Postali smo društvo u kojem je politička podobnost važnija nego što je bila za vrijeme Partije u prošlom sustavu. A i taj navodno "realni" sektor je zapravo razapet političkim interesima i pravovjernošću - i oni su prisegnuli partijskim drugovima da bi mogli izrabljivati radnike.

MIRA: Kako bilo, iz birokratskog kolektivizma uvalili smo se ravno u banditski etatizam.

TONI: Ružno je reći, ali svi su ti procesi doveli i do raspadanja, do truleži koja sad izlazi na sve pore ovog društva. Netolerancija, fašizam, ekstremni klerikalizam, civilizacijsko nazadovanje i propast kulture.

Zadnji put osvježeno 16. rujna 2017. godine