Deler, Švabo (25. srpnja 2003. godine)
Znaš one priče o ljudima prisiljenim da žive zajedno i sreću tipove sa svih strana koje inače ne bi
nikad upoznali da ih okolnosti ne prisiljavaju. Kao, tip je u zatvoru ili radnom logoru i trune tamo godinama. Prolaze različiti ljudi:
jedni su ovakvi, drugi onakvi, neki mu se sviđaju, neki ne. Neki od njih ostave duboki trag na njegovom mozgu, neki mu se samo gade, neke
niti ne primjećuje. Baš tako nekako ide i djelić ove moje priče o bivanju u Bochumu. Ima tu neki Kurd. Mali, smeđ ko zrno kave,
duguljasta glava, malo prevelika prema sitnom tijelu koje pomiče nekako čudno kao da se napreže da uskladi gibanje trupa, glave
i ruku s nogama koje prebrzo odmiču. Smiješno. Tip je završio kemiju u Basri u Iraku, došao na magisterij u Leipzig, obavio sve
kako treba, magistrirao i sad je u Bochumu, probava doktorirati. U međuvremenu se oženio za neku Švabicu i uzeo njeno prezime.
Sad se zove Deler Lueboeck ili tako nešto. Jadan, srami se što je Kurd. Želi što prije zaboraviti to svoje porijeklo i "nesreću" koja
ga je nekim slučajem smjestila u nekakvu vukojebinu gdje se ljudi mrze i ubijaju.
Tu je i neki radikalni Jordanac (Halim) koji bi lako mogao biti jedan od onih što se zrakoplovima
zaletavaju u zgrade. Nedavno je doktorirao, vraća se u Jordan za par dana. Krupan, puši na stepenicama, pa sam upoznao njegove bolesne
ideje razgovarajući s njim u petominutnim serijama. Jordanac mrzi Kurde. Kaže da su sjebali arapsko jedinstvo i da samo zajebavaju.
Da ih je Saddam trebao sve pobiti dok je imao priliku. Deler se boji Arapina, izbjegava ga kad god može. Kao da se ne želi prisjećati
svih tih pizdarija s Arapima i Kurdima, on je ipak sad Švabo. Deler čita vijesti na internetu. Neka arapska stranica s arapskim slovima.
Uhvatio sam ga neko jutro. Rano, nema nikoga, a on čita o vijesti o ubojstvu Saddamovih sinova. Pa mu bi neugodno, on je ipak Švabo,
trudi se svim silama.
Uglavnom, Deler nema blage veze o matematici. Na neku čudnu foru, uspjelo mu je završiti sve što je
do sad završio bez osnovnog poimanja matematike. Ne zna šta je vektor, ne kuži koncept jednadžbe, kamoli diferencijalne. Lloew ga je uzeo
na odjel u nadi da će zamijeniti Beckera koji je našao posao kao predavač u nekakvoj večernjoj školi za duplu plaću od ove koju ima na
sveučilištu (3500 eura). I tako ti Delera svi zajebavaju, smiju mu se iza leđa. Dobije zadatak od Fichtea (koji je zadužen za njegov "odgoj") da
opiše najjednostavniju verziju difrakcije elektrona na materijalima. Za to ti ne treba ništa više od koncepta vektora. Petak mu je zadnji rok.
Jadni Deler se muči, piše nekakve izvještaje, a sve to nema veze s vezom. Dolaze neke doktorandice koje rade ovdje pa mu kao pokušavaju
objasniti što mu je činiti. Kao da ga cure vole. Deler je topao, uvijek se smije (pomalo blesavo doduše, ali zubi su mu nenormalno veliki,
bijeli i pravilni), totalno različito od ovih Švaba ovdje. Mislim, i oni se smiju, ali nekako robotski, kao da im je to dio svakodnevne rutine
i nužne komunikacije na radnom mjestu.
I tako sam ti ja počeo malo šprehati s njim, pokušavam govoriti na njemačkom, a Deler se smije, ima netko
tko govori još lošije od njega pa mu drago. Kaže on meni "Gefalt's dir hier?", kao da se čudi kako se ja nekako snalazim ovdje, dan mi
prođe a ja se ne žalim previše. Kažem "Es gefalt mir gut hier." Poslije par dana mi se počeo žaliti kako je u Leipzigu bilo puno bolje,
ljudi su komunicirali, a ovdje svatko gleda samo sebe, ne razgovaraju. Nema nikog u sobi pa se razgalio. Čim uđe Kreis ili Becker, Deler se ušuti,
okrene prema kompjuteru i nastavi sa svojim neplodnim buljenjem u ekran. Danas se spremam otići, petak je, ne vraćam se više na "posao", neću
ih više vidjeti osim Beckera koji će me možda pokupiti u nedjelju pa ćemo na pivo. Spremim svoj laptop, papire sa stola, sve spakiram u torbicu
i pozdravljam se s Kreisom i Delerom: "Schones Jahr noch". A Deleru kao da je žao, odlazi netko s kojim se mogao bar malo nasmijati, malo
se požaliti, neko s juga, malo topliji od ovdašnjih robota. Hoće se stalno pozdraviti, desna ruka mu se meškolji, ali ja svoju ne pružam,
samo se smješkam i odmahujem. I tako se sjetim onih zatvorskih priča. O tipu koji je osuđen da godinama trune u ćeliji. Prolaze sitni lopovi,
kriminalci koji odsjede mjesec, dva i gibaju dalje. Deler je kažnjenik, politički zatvorenik, a ja sam samo u prolazu. Bio dva tjedna i bježim
natrag. A njemu je nastaviti u društvu ljudi koje ne kuži, zadužen da radi ono o čemu nema pojma. Uči matematiku. Ne znam kako će to završiti.
Ovaj tekst napisan je za vrijeme mog znanstvenog posjeta Bochumu, u srpnju 2003. godine. Imena ljudi koji se spominju u tekstu su izmijenjena.
U to doba, Amerikanci su bjesomučno tražili Saddama Hussaina po Iraku, a njegove sinove Udaya i Qusaya i četrnaestogodišnjeg unuka Mustafu ubili su
22. srpnja 2003. godine.
Pokušao sam u svojoj arhivi pronaći o čemu sam govorio na seminaru koji sam održao u Bochumu. Nisam nažalost našao
predavanje, ali sam našao sliku (ispod) iz tog perioda koja je vjerojatno bila dio predavanja.
Radi se o uređenim fazama adsorbata u materijalima od ugljikovih nanocijevi. O tom problemu objavio sam radove >> Phonons and specific heat of linear dense phases of atoms physisorbed in the grooves of carbon nanotube bundles (download) i >> Vibrations of a chain of Xe atoms in a groove in a carbon nanotube bundle (download).
| << Krajolik nulte točke | Zašto volim Vivaldija? >> |
Zadnji put osvježeno 11. listopada 2011. godine