Dan prvi (16. travnja 2013. godine)

Biti uplašen zbog turbulencija, propadanja zrakoplova i nagle promjene tlaka, znači pridavati sebi preveliku važnost. Što će naša uplašenost u cijeloj toj priči promijeniti? Baš ništa. Stvari su ponekad potpuno izvan naše kontrole i baš ništa što osjećamo ili mislimo ne može imati nikakav utjecaj na "stvarnost". Naslanjam se na sjedalo potpuno smiren. Da u ovom trenutko počnemo strmoglavo ponirati mislim da ne bih ni trepnuo.

Ispod vidim vjetrenjače. Bijele. Ozbiljni gospodin pored mene misli:

Ima rijetku kosu, zasljepljujuće bijelu košulju s crvenim gumbićima i super-šminkerske čizme-cipele.

Prištavi žuti klinac ispred naručuje sok od naranče, sok od jabuke, dva piva, crno vino i bijelo vino. Brblja sa svojim društvom na švedskom? Na glavi ima gigantske bijele slušalice. Kladim se da ne sluša Toma Waitsa. Samo da se ne ispovraća po mojem računalu.

Omot od Toblerone čokoladice, čaše u kojima je bilo crno vino i voda, bočica s vodom, aluminijsko pakiranje ispražnjeno od raviola sa sirom i špinatom.

Španjolska je zanimljivo naboran teritorij. Podsjeća me na nešto što sam vidio u svojim proračunima, ali sam skoro siguran da već postoji u literaturi (neki Nature članak o boranju planina?).

Madrid. Što uopće to znači? Gledam mapu svijeta u Lufthansinoj publikaciji. Gradovi poznatih imena. Gle, Istra se skoro ni ne razaznaje. A i Hrvatska nekako jedva. Biti u Madridu. Sletjeti zrakoplovom ili živjeti flamenco? Što je Madrid za nekoga tko nema pojma o Madridu?

U hotel ulazim s ceste, onda dva kata do recepcije, a onda još sedam katova do sobe.

Šaljem poruke i razgovaram sa svojima. Imati one koje voliš čak i kad si u Madridu. Privremena i neizvjesna utjeha u ovoj nemilosrdnoj projekciji bitka. Slušam Burma Shave (Full Video), Christmas Card From A Hooker In Minneapolis:

Zadnji put osvježeno 16. travnja 2013. godine