52 stvari koje sam naučio u 2025. godini, prvi dio (8. prosinca 2025. godine)

1: Da su, navodno "obične" riječi, "samo riječi", zapravo strašno važne.

U mojoj se struci riječi malo cijene. Nas su naučili da cijenimo matematičke formulacije, jednadžbe i teoreme, kvantitativne modele i strogu statistiku. Riječi, tako rekoše, nemaju ništa s tim, niti su potrebne onome koji je matematički obrazovan i koji zna sve to "čitati" i pravilno interpretirati. Slična je situacija i u bliskim strukama, ne samo u fizici, nego i u kemiji i molekularnoj biologiji, pa i u inženjerstvu, a riječi su to manje potrebne što je struka bliža matematici.

Pa ipak, onaj koji nije posve gluh za riječi i tko je nekako uspio sačuvati sluh i duh usprkos obrazovnoj i stručnoj indoktrinaciji, kad su mu utuvljivali što je važno i što se "broji", trebao bi nadrasti taj pubertetski intelektualni odnos prema matematici. Matematika je sjajna, ali u njenom se okviru može razmatrati samo ono što u taj okvir pripada i što je podložno matematičkoj analizi, a inzistirati isključivo na tim stvarima i smatrati jedino takve stvari vrijednima, znači zapravo potcijeniti ogromnu većinu svijeta i odustati od nje.

Zadnjih sam godina postupno osvještavao vrijednost korektno i jasno zapisane misli i stava, svega onoga što bi mi dok sam bio mlađi naprosto promaknulo jer to nisam smatrao pretjerano vrijednim zato što nije matematičko. Čisto i zdravo mišljenje nema nužno veze s matematikom, zapravo uglavnom nema, a može se primijeniti bilo gdje, pogotovo u onom nematematičkom "ostatku stvarnosti" koji prirodni znanstvenici potcjenjuju. Čista je i jasna misao dragocjena zato što, ako je dobro zapisana i obrazložena, i drugima omogućuje pristup specifičnom pogledu i uvidu. Riječ je sredstvo komunikacije, ali i osvještenja pa i revolucije. Nema, stoga, nikakvog razloga ni smisla razvlačiti i "mljeti" riječi, stvarati od njih ono čemu one ne služe i nazivati to "poezijom" ili "avangardom". Prava je avangarda čisto misliti i jasno govoriti, danas je to zapravo rijetkost, kao što je vjerojatno i uvijek bilo.

2: Da sam u jednom paralelnom životu, koji je mogao biti, a nije bio, trebao biti kuhar u vrtiću.

Kad bih dječici napravio hranu, najbolju koju su jeli i koju će pamtiti cijeli život, izašao bih u blagovaonicu sa specijalnom kuharskom kapom i počeo im pričati priče o hrani koju jedu. Pričao bih im o tijestu i tjestenini, travama, pšenici i peludi, vjetru i oprašivanju, zrnima, plodovima i sjemenu, začinima i mirisima, bojama hrane, šećerima, svjetlosti i fotosintezi, o medu i pčelama, o otkriću Amerike i rajčicama, o kakau, Aztecima i čokoladi, o kvascu i mjehurićima, o vatri i toplini, trajalo bi to sve one godine dok su u vrtiću i svaki put bi se moglo ispričati nešto drugo, slatko i veliko. Poslije toga bismo razgovarali o hrani i što im je bilo dobro, a što bi moglo biti bolje, što vole, a što ne vole i što bi sve htjeli probati.

Kuhanje je vrhunska umjetnost i zato što ne postoji zadovoljavajući način da je se učini trajnom. Po tome je to najživotnija umjetnost, u smislu da je nužno prolazna, da u njoj uživamo dok je ima i onda je s njom gotovo - nema više ponavljanja ni preslušavanja snimljenog. Kao i u životu. Postoji još razloga zbog kojih kuhanje treba posebno cijeniti, a među prvima je zadovoljstvo onih koji jedu – to je uživanje koje potiskuje prepirke i nadmetanje, jer samo uistinu sitna duša može gnjaviti uz dobar obrok.

3: Da Vjekoslava Huljić svaki dan objavljuje fotografije kako sjedi i piše za teškim drvenim stolom, s naočalama, lijepa debela mačka odmara uz njene noge, negdje u dubokom hladu borova oko vile.

Dalmacija okolo gori od vrućine, a Vjekoslava piše romane i stihove i objašnjava oduševljenim Facebook prijateljima teškoće i izazove pisanja tekstova koji će zauvijek ostati dio hrvatske kulture, izvoditi se u kazalištima i u pop-misama diljem Lijepe naše.

NAPOMENA: Vrlo strogo govoreći, ništa od gore napisanog u ovoj točki nije istina, što ipak ne znači da se iz toga ništa ne može naučiti.

4: Da iako neke riječi svakodnevno upotrebljavamo, zapravo ne znamo posve jasno što one znače.

Što je inteligencija? Što je osjećaj? Što je misao i može li se razdvojiti od “osjećaja”? Što je empatija i koje su joj granice?

Sve se češće čuje da su i kukci inteligentni, pogotovo kad se govori o pčelama. To je donekle vezano uz činjenicu da imaju ukus pa i estetiku koja iz toga slijedi. Neki cvjetovi privlače kukce više od drugih, neke boje privlače kukce više od drugih. Eksperimenti pokazuju da pčele najviše vole plavo-ljubičaste, crveno-ljubičaste i plave cvjetove. Leptirima su najdraži ružičasti i crveni cvjetovi, a muhama žuti i bijeli.

- Richard Feynman, The Pleasure of Finding Things Out

Pčele prepoznaju uzorke i znakove, i pamte, sposobne su se kilometrima vraćati na livadu koja im se dopala, gdje su našle bogat izvor hrane. Pčele i kukci uče. Pčela koja nikad nije ušla u zijevalicu (na slici ispod), bit će vrlo nespretna dok se prvi put probija prema peludi i nektaru tog specifičnog cvijeta i to je sasvim mjerljivo. Svaki idući put pčela će ulaziti u taj cvijet sve brže, što znači da pamti i uči. Kukci i varaju, što je također odlika inteligencije. Umjesto da se probijaju kroz labirinte i cvjetne zamke koje su evoluirale da ih navedu da obave oprašivanje dok traže nagradu nektara i peludi, pčele i bumbari nauče izbušiti cvijet pri dnu i tako lagano pristupe nektaru, a da pri tome ne obave proces oprašivanja. Kako sezona oprašivanja odmiče, tome se nauče i drugi kukci oprašivači pa “pljačkanje cvijeća” postaje sve češće, a oprašivanje sve manje efikasno. Što je to ako nije inteligencija?

Inteligenciju ipak uglavnom vežemo uz ljude, ali ljudi uglavnom ne znaju što je to. Možda o tome najbolje govori činjenica da se računalni algoritmi nazivaju inteligentnima, premda je inteligencija životinja puno bliže onoj našoj. To znaju svi koji poznaju pse i mačke. Postoji kulturni, a možda i evolucijski razlog da umanjujemo inteligenciju i osjećaje životinja, inače bi nam ih bilo puno teže jesti, no te su granice maglovite. U zapadnoj se civilizaciji ljudi obično zgražavaju nad idejom da jedu psa, premda ta ideja nije suštinski različita od jedenja svinje ili krave. Pas je, doduše, vjerojatno neukusniji. Budisti su često vegetarijanci zato što jedenje mesa povećava patnju u svijetu. Smatraju i da su kukci svjesni i da osjećaju, a Buda je prema predaji jednom zapovijedio monasima da prekinu putovanje tijekom sezone monsuna zato da izbjegnu ubijanje crva i kukaca na blatnjavim putevima.

Bumbar na cvjetovima borovnice, fotografirano 29. travnja 2025.

Ovom se tematikom donekle bavi i ovogodišnja, 63. epizoda mog podcasta "Otvoreno pismo", "Kako je biti svinja?". Kliknite >> OVDJE da je downloadirate u MP3 formatu, ili >> OVDJE da je poslušate i pogledate na YouTubeu.

5: Da svaki idiot danas pita umjetnu inteligenciju – AI – što “misli” o nečijem tekstu. AI kaže da je tekst ciničan – naravno da je ciničan – a idiot slavodobitno kliče jer je neki robot, a ne on, opazio da je tekst ciničan, dakle nužno loš, jer se od finog i uravnoteženog teksta ne očekuje da bude ciničan, tako je on sebi zapičio u glavu. Stoga je bezumni robot od samog početka bio dostojnija meta ciničnog teksta nego navedeni idiot, koji sam nije mogao opaziti čak ni da je tekst ciničan, a kamoli što drugo.

Ljudi, inače, kopiraju te komadine teksta koje izbacuje AI i tvrde da im to "povećava produktivnost". S druge strane administratori provlače te komadine opet kroz AI te također tvrde da im to jako "povećava produktivnost". U tom revolucionarnom povećanju produktivnosti treba još samo izbaciti ljude koji "pišu" i ljude koji zaprimaju te "čitaju" napisano, jer oni u svemu tome nisu ni potrebni, a produktivnost će skočiti u nebesa.

6: Da je sirotinja i Dragom Bogu teška.

Nikad ne znamo imena jadnih, bolesnih i gladnih nad kojima se uzdiže dobrota blaženika i svetaca. Poznajemo uvijek samo sveta imena, Majku Terezu i druge. Bolesni i gladni su tek bezimena masa u podlozi velike i izvrsne, blažene dobrote svetaca. Pa iako je među tom masom sigurno bilo i sjajnih i dobrih ljudi, njihova su dobrota i kvaliteta posve nevažne i sekundarne. Siroti i jadni moraju uvijek biti pokorni i ponizni, zahvalno primati kašu i prnje, tek sklopiti oči kad ih pokrste raspelom iznad bolničkog kreveta. Njihovo nije da pametuju i da se ističu, njihovo je da budu zahvalni, da pate i umru kako bi na toj patnji izrasla veličina sveca. Njihova ih sirotinja i jad čine poraženima, gubitnicima u ovozemaljskom nadmetanju u dobroti.

Sveci rijetko propituju ogromnu nejednakost i enormno bogatstvo vladara svijeta, ne ističu nepravdu i nasilje koje se time čine, oni tek "pomažu" onoj masi koja je zbog toga siromašna i jadna, i to tako da nikoga od te mase zapravo ne vide, pomažući tako održanju nepravde ovoga svijeta i ističući sebe, stavljajući se na nivo onih kojima se imena znaju, bogataša i zlostavljača. Sirotinja postoji tek zato da se na njoj iskupe grijesi bogatih, da se tu i tamo tutne koja tisućica na putu prema nebeskoj slavi bogataša, da se sistem nepravde zapravo podmaže i da neometano nastavi stvarati nasilje i jad.

Siromašni i bolesni su toliko jadni i gladni, i toliko poraženi da bi im se moralo pomagati opreznije nego bilo kome drugome. Oni nemaju nikakvog izbora nego da pomoć prime, inače će umrijeti, stoga je svako moraliziranje i nametanje prodike, raspela, pametovanja i teologije zapravo izravno nasilje nad njima, koji se od toga ne mogu ni braniti.

- Christopher Hitchens, The Missionary Position: Mother Theresa in Theory and Practice (1995), moj prijevod s engleskog

7: Da su "uspješni" sustavi uvijek nehumani i da se o "uspjehu sustava" govori kao da u njima i ne postoje ljudi.

Kad se govori o reformama i “uspješnim” sustavima, skoro nikad se kao karakteristika njihove kvalitete ne spominje da ljudi u njima žele bivati, provoditi svoj život dolazeći na posao i srećući kolege koje ih vesele i koje se raduju vidjeti. Tako se u znanosti, naprimjer, uvijek govori o sustavima koji bi rezultirali nekakvom produktivnošću, izvrsnošću, radovima s velikim odjekom, vezom s industrijom, inovacijama i slično, a nitko ne spominje ljude koji bi te sustave osjećali kao svoje, u kojima bi htjeli i mogli izgraditi humanu kulturu bivanja i rada, to kao da nikome nije važno. Sustavi se tako mjere po nehumanim ishodima, dok se o ljudima u njima nikad i ne govori.

- Elizabeth Minnich u epizodi "How Is It That Ordinary People Can Commit Such Overwhelming Evil?" (10. studenog 2025.) podcasta "WHY? Philosophical Discussions About Everyday Life" Jacka Russella Weinsteina.

8: Da “nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom. Takvo mišljenje sukladno je stavovima koje je iznosio papa Ivan Pavao II.”

Ako je sukladno stavovima koje je iznosio Ivan Pavao II, onda mora biti da je tako. To je, uostalom, ustvrdio akademik Vladimir Paar u svibnju 2014. godine, na predavanju u Župi sv. Antuna Padovanskog u Rijeci. Akademik Paar je poznati istraživač vjere pa je te, 2014. godine, došao do iznimnog otkrića koje je ovako opisao:

- akademik Vladimir Paar, tribina u Dugoj Resi u organizaciji OŠ "Vladimir Nazor" i Župe bl. A. Stepinca, 17. listopada 2014.

Inače, Albert Einstein i Alojzije Stepinac bili su suvremenici. Navodno su postojali i svjedoci - tako tvrde akademici - koji su tvrdili da je Einstein potajno prepisivao i plagirao neke blaženikove ideje, a da je jednom, kad je malo popio, na jednoj zabavi izjavio: "da mi je pameti kakvu ima Stepinac, odavno bih spoznao sve tajne svemira."

9: Da se u Kostanjevici na Krki svake godine održava Šelmarija, karnevalsko događanje koje završava prilično spektakularnom povorkom.

Šelmarija je, tako tvrde, gradski karneval s najdužom tradicijom u Sloveniji. Registrirana je kao slovenska nematerijalna kulturna baština. Porijeklo imena nije posve jasno, ponegdje se tvrdi da potječe od riječi "šelma" koja navodno znači "zvijer". Šelmarija bi onda bila nekakvo zvjerovanje. Ove smo godine, drugog ožujka, i nas dvoje tome svjedočili, na prekrasan sunčani dan, kad su svi s veseljem već prihvatili da je proljeće tu i kad su oni koji su ih poznavali i dobro gledali već mogli naći plućnjake po šumama.

Ja sam na Šelmariji snimio i neke, čini mi se, prilično dobre fotografije (ispod), u svoj toj gunguli od konja, djece, maski, boja, lažnih popova, lažnih kraljeva, lažnih generala, lažnih prvih dama, lažnih sudaca, lažnih bankara i posve pravih kurenata, koji su, tako ja mislim, bili možda i najspektakularniji pa i najstrašniji dio povorke; zbog ogromnih bičeva kojima su nemilosrdno strašili okupljeni narod. Kurenti su možda i najpoznatiji simbol Ptuja, a ovi koje vidjesmo u Kostanjevici bili su iz Markovaca kod Ptuja, srca i ishodišta kurentovanja.

Kurent omladinac

Školarac u pionirskoj uniformi

Konji su stvarno dobri ljudi.

A ove su dvije drage gospođe izmolile dvije zdravomarije za mene, svaka po jednu. Jedna je moja prijateljica s Facebooka primijetila da je to daleko premalo za spas moje duše. Ima pravo.

Kurenti iz Markovaca kod Ptuja

Ako kurenti ne otjeraju zimu, neće je otjerati nitko. Kurenti ili korenti nose strašne maske i vitlaju ogromnim bičevima. Ovi na kostanjevičkoj šelmariji bili su iz Markovaca kod Ptuja. Najbolji med koji sam u životu pojeo bio je iz Markovaca. Bilo je to na sajmu u Celju. Prodavali su ga tri umirovljenice i jedan umirovljenik iz markovačke pčelarske udruge i nagovarali me da uz bagremov, koji sam već bio kupio, kupim i heljdin med. Tvrdili su, podmuklo se smijući i pljugajući neke jeftine cigarete, da je dobar za "muške stvari". To mi je bilo sumnjivo pa sam od meda od heljde odustao. Kad sam došao kući i probao bagremov med iz Markovaca, bilo mi je žao k'o psu što nisam uzeo i onaj od heljde, pa makar bio i za "muške stvari".

Bilo je to prije barem 5-6 godina, i otada stalno namjeravam otići u Markovce po med, ali dosad još nisam.

Kralj me pogledao i malo klimnuo glavom, a ja sam ga blagoslovio.

Paklena naranča na tomosima.

Ovaj je gospodin, mamurnog i hipnotičkog glasa, održao krasnu misu, ali ja i opet, nažalost, nisam znao ni riječi ni kad trebam upasti.

Kostanjevički Prforcenhauseri preuzimaju grad.

"Kako je sladak!"

10: Da je bio jedan čovjek, tako kažu, koji je već bio posve propao, rak ga je svega izjeo, već mu je i mozak napao i zdrobio, nije od njega skoro ništa ostalo. Najede se on tako jednom salate od maslačka, pojeo skoro pola kile salate, i ozdravi od raka! Bolest nestala kao rukom odnesena! Poslije je čak i doktorirao.

A bio je i jedan što se htio objesiti u šumi, da nikome više ne bude na teret, jer je već bio posve onemoćao od raka. Skupio je tako zadnju snagu, našao podebeo konopac i prigodno drvo, no nije primijetio da je baš u tom stablu bila košnica podivljalih pčela. I dok je pokušavao svezati konop, pčele su se uznemirile i svega ga izbole, tako da je otekao kao napuhana plastična lopta za plažu. I istog je tog časa, premda tada on to još nije znao, njegov rak nestao kao da ga nikad nije bi bilo!

NAPOMENA: Strogo govoreći, ništa od gore napisanog ni u ovoj točki nije istina.

11: Da se akademkinja Vida Demarin, bliska politička suradnica pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Bandića i navodna ekspertica za mozak, prebacila na objašnjavanje "snage misli", "iscjeljenja" i "pozitivnog razmišljanja":

- Vida Demarin, LOOD podcast

Akademici su naše blago. Bolji mi je ipak bio Davor Pavuna s milijardama milijardi atoma koji plešu.

12: Da je kod nas već desetljetna tradicija pojava "svjetskih ljudi" na izborima. Tako je bilo i ove godine na predsjedničkim izborima koji su odlukom Državnog izbornog povjerenstva završili 13. siječnja pobjedom Zorana Milanovića.

Fenomen je to vrhunskih svjetskih znanstvenika i građana svijeta koji odnekud dolaze kao same ikone uspjeha htijući da i mi, s njima na čelu, uspijemo. Oni svijetle, pokazuju put, i žele da cijela Hrvatska bude uspješna i vrhunska kao što su i oni, i samo ako budemo poput njih, i mi možemo biti vrhunski svjetski harvarđani, oksfordaši, kembridžani i prinstonaši. Ili barem penstejtaši.

Prošli je put na predsjedničkim izborima tu ulogu igrao Dejan Kovač, vrhunski svjetski prinstonaš, a zapravo postdok, borac protiv uhljeba koji surađuje s nobelovcima, a i drugim vrhunskim svjetskim koji imaju preko 130 tisuća citata. Taj je, kao i Primorac ovaj put, pokazivao fotografije s raznim uglednim facama, htijući svima dokazati kako se kreće u pravim krugovima i kako on, tamo gdje već jest, zna kako se to radi. Kao i Primorac.

- odlomak iz intervja s Dejanom Kovačom, Večernji list, 2. rujna 2019.

Dragan Primorac se na ovogodišnjim predsjedničkim izborima upinjao da svima pokaže koliko je znanstveno izvrstan i moglo bi se od svega toga napraviti nekoliko tragikomičnih članaka, ali sam za ovu priliku naposlijetku odlučio da naprosto transkribiram dijelove rasprave iz Primorčevog (DP) sučeljavanja sa Zoranom Milanovićem (ZM) održanog na Hrvatskoj televiziji, 7. siječnja 2025., prije drugog kruga predsjedničkih izbora:

I Marija Selak Raspudić je na ovogodišnjim predsjedničkim izborima bila vrhunska svjetska. Ona, koja "već deset godina surađuje sa sveučilištem Oxford", pitala je, naime, "svoje kolege s Oxforda zašto bi ona trebala postati predsjednica Hrvatske", a oni su joj, dok su lokali šampanjac i tamanili kanapejiće na nekom domjenku te se upinjali da izgledaju vrlo duhovito i inteligetno, odgovorili "Ti si najbolja. Mislim da svi trebaju glasati za tebe."

Sva šupljost tih predstava za malograđane najbolje se očituje u tome što vrhunski svjetski nikad ne surađuju s ljudima, nego sa zgradama, gradovima i državama, ili barem titulama. Tako Marija surađuje s Oxfordom, Kovač s Princetonom, iako je postdok, a Primorac pak s cijelim državama, s Amerikom i Izraelom. Vidi se to ne samo u akademskom kontekstu nego i šire, a vrlo se jasno čulo u govoru nakon izgubljenih izbora za gradonačelnicu Zagreba, na kojima je Marija, naravno, sudjelovala te osvojila 34,67 % glasova Zagrepčana u drugom krugu izbora. U tom je govoru prvog lipnja, nesuđena gradonačelnica Selak Raspudić svašta nadrobila, a ja sam na kraju morao tu egzaltiranu domoljubnu logoreju malo razabrati, točku po točku, i to iz ove perspektive grandece, izvrsnosti i svjetske znanstvene i intelektualne kvalitete koju spomenuh:

1: Ponosna sam što sam [...] se imala priliku roditi kao Hrvatica, uz obalu na kojoj su spavali i ljetovali rimski carevi.

Ja, Marija Selak Raspudić – Hrvatica, i rimski carevi. Ponosna je što je imala priliku roditi se kao Hrvatica.

2: Kasnije sam mogla birati, završiti negdje drugdje, izabrala sam ostati Hrvatica.

Uobičajeni malograđanski, vrhunski znanstveni dodatak kembridža, harvarda i oksforda – kao i Ivica Puljak i Mate Rimac, mogla je birati i biti bilo gdje, na najprosperitetnijim sveučilištima i u najbogatijim zemljama, a ipak je ostala ovdje da nas sve spasi. Izabrala je ostati Marija Selak – Hrvatica.

3: Ja sam hercegovačka nevjesta, udala sam se za Hercegovca od dva metra.

Element bajke, guslarskog mita, s nevjestama i Hercegovcima od dva metra, koji dobro odjekuje kod dijela glasača – onoga koji slabije čuje kembridže i oksforde.

4: Pokumila sam se sa Slavonijom.

Ja, Marija Selak – Hrvatica, pokumila sam se sa Slavonijom. Ništa nije preveliko za Mariju Selak Raspudić, ona je već legenda, izbaviteljica nacije i to ritualnim kumljenjem.

Selakica sebe vidi kao mitsku figuru, spasiteljicu naroda, nacionalno božanstvo. Njena narcisoidnost je među najvećima koje ćete uopće susresti u životu.

Pojavila se inače u vezi sa svim tim izborima na kojima je nastupala i zamisao da se Marija Selak Raspudić "pretvara" da ne bi odbila ni lijeve ni desne ni srednje. Ta je zamisao temeljito pogrešna. Pretvarati se može onaj koji ima neki stav pa ga skriva ili modificira. Selak Raspudić nema nikakvog stava osim ideje da želi biti glavna i u centru pozornosti pa se nema u čemu ni pretvarati jer ničeg autentičnog osim toga u njoj ni nema. Devetog travnja Marija Selak Raspudić izjavila je i ”da nije pretjerano ambiciozna i da joj to mnogi zamjeraju”.

Prvi tip kojeg sam otkačio na Facebooku bio je netko koga sam površno znao sa studija i pomalo susretao u zajednici pa sam prihvatio njegov zahtjev za prijateljstvo. Taj se nakon mojih prvih nekoliko postova uzvrtio, a kad je počeo objašnjavati što je zapravo znanost, pogotovo ona vrhunska svjetska, te tvrditi da je on uspostavio suradnju Splita (!) i Instituta Jožef Stefan (!), bilo mi je dosta njegove vrhunske svjetske znanstvene menadžerije. Ne bih se čudio da se kandidira za predsjednika Hrvatske.

13: Da katastrofalni glupani koji su stekli nekakvu titulu i koji javno nastupaju često imaju ogromnu publiku i sljedbu, iako govore notorne gluposti ili barem posve plitke i šuplje stvari.

Razlog njihove velike popularnosti je taj što ih ta ogromna publika sasvim dobro razumije, ali i to što toj publici njihova notorna glupost laska. Publika, naime, instinktivno shvaća da ako su ovi mogli postati nekakvi doktori, i to vrlo popularni, onda bi to svakako mogli i mnogi iz njihove publike jer imaju sasvim usporedive intelektualne kvalitete i sposobnosti. Stoga ih često bezrezervno podržavaju, braneći tako time zapravo vlastitu tupost, prikazujući je kao kvalitetniju i veću od bilo čega uistinu intelektualno dubokog i vrijednog.

Moroni biraju morone da ih vode i predstavljaju. Moroni, nadalje, zahtijevaju da ih o svijetu koji su odabrali i informiraju moroni, koji pozivaju morone-eksperte da sve to i dodatno potvrde i da svemu tome daju "ekspertnu" moronsku posvetu. Došlo je takvo vrijeme da se odasvud čuju jedino moroni – oni vladaju i ugnjetavaju, oni definiraju "relevantne" stvari i javno mnijenje, oni ostaju zapisani u povijesti i preživljavaju sve reforme i rekonstrukcije, jer su upravo moroni ono što moronska publika zahtijeva i uvažava.

- Errico Malatesta, Anarhija (1891).

14: Da, kad odjeneš staru trenirku i već raspadnute adidas tenisice i kreneš u kupovinu neobrijan i raščupan, pa se malo napraviš tupav, a i progovoriš s laganim naglaskom, ličkim recimo, upadljivo glasno, i složiš začuđenu facu kad ti momak na prodaji elektronike počne objašnjavati koliki je terabajt i što je USB-C standard, mali odmah pomisli da je miljama iznad tebe i da ima posla s nekom nepismenom seljačinom, lice mu se ozari, a glas očvrsne, tako da postane skoro vojni, zapovjedni, iako je on onaj koji bi trebao tebi nešto prodati, ali ga činjenica da je našao nekoga ispod sebe, nekoga tko ništa ne zna, koji je u razumijevanju svijeta i stvarnosti daleko ispod njega, toliko ponese, da si više ne može pomoći.

Taj oholi i narcisoidni refleks, osjećaj uspjeha koji proizlazi iz premjeravanja, pozicioniranja, skoro nesvjesnog šacanja gdje je tko na društvenoj i svakoj drugoj ljestvici i tko koliko ima, koliko je zaradio i skupio, nije prisutan samo među najvrhunskijim svjetskim znanstvenicima kakvi su profesori Primorac, Lauc i profesorica Selak Raspudić, nego natapa sve slojeve i sfere ovog društva.

Dvadeset devetog studenog, dok sam čekao promjenu ulja i filtera ostavivši auto na servisu, otišao sam u obližnji trgovački centar potražiti sebi lagani vodonepropusni prsluk, kakav često nose radnici, dostavljači, vozači, tehničko i servisno osoblje i slično. To je zgodan komad odjeće jer dobro grije leđa, crijeva i bubrege, a svega toga ispod kože, čovjek u mojim godinama, pogotovo ako je bolestan, nažalost postane svjestan. Posvuda je u centru bilo tih komada robe, ali su za mene bili nezadovoljavajući, prešminkerski, prelagani, prekratki na leđima, s nezgrapnom i nepotrebnom kapuljačom, a i prilično skupi za komadić malo prošivenog sintetskog materijala sa sintetskom podstavom. Mislim da nisam vidio nijedan jeftiniji od 55 €. Negdje na katu, zabasasmo u neku trgovinu na kojoj sam našao jedan donekle zadovoljavajuće dužine na leđima, premda od slabašnog materijala te prevelik oko struka pa sam se nezadovoljno ogledao u zrcalu, u praznoj trgovini, iako je bila subota koju su nazivali crnim petkom, razmišljajući bih li uzeo to nešto što mi se zapravo ne dopada. Kad sam prodavačicu upitao za cijenu, rekla mi je da prslučić košta 260 €, na što sam iznenađeno odgovorio da mi prsluk i nije posve odgovarao po kroju, a da mi nakon svega ne odgovara pogotovo zbog cijene. Ah, čujte gospodine... To vam je ispunjeno perjem i paperjem. Uostalom, ovdje vam dolaze oni koji znaju što je to Gant.

Aha. Uostalom, izgleda da sam zašao u pogrešnu trgovinu. Nemam pojma što je to Gant, prvi sam put za to čuo - poslije mi je Goga rekla da to i nije nešto, usprkos neduhovitoj gospođi trgovkinji koja me je odšacala i frknula nosom na mene zato jer sam promrmljao nešto o cijeni na crni petak, a zapravo subotu - ali znam da u tom Gantu imaju bezveznu robu i skupe prsluke koje pomalo sliče onima što ih nose radnici, ali, sasvim sigurno, nisu namijenjeni njima.

15: Da će na stazici koja vodi od Grand hotela Sava u Rogaškoj Slatini do kapele svete Ane, one osjetljivije zaustavit prelijep cvjetni miris.

Rogaška Slatina, 3. travnja 2025.

Miris potječe od grma, stabalca biljke Viburnum farreri - mirisnog viburnuma. Nismo samo mi bili osjetljivi na njegovu ljepotu. Brojne su grančice biljke trećeg travnja bile ružno pokidane i grm je okljaštren iako je i dalje snažno mirisao. Isti je slučaj bio i s drugim grmom koji je udaljeniji od stazice, ali je ipak stradao. Nama je biljke bilo žao i nismo naravno ništa otkinuli. Šteta bi bilo, pogotovo kad su je već toliko ozlijedili. Neka miriše. Nisam to stabalce na kraju ni fotografirao, pomalo iznenađen svim tim otkinutim grančicama.

Rogaška Slatina, 3. travnja 2025.

Biljka koja je na fotografiji ispod također prekrasno i snažno miriše, ali drukčije. Fotografirana je 4. travnja vrtu moje mame i zove se Viburnum carlesii. Za razliku od svog rođaka farrerija, cvjetići su u carlesiija grupirani u polusferne grozdove, dok su oni farrerija mnogo manje grupirani, a ako i jesu, onda su te grupe cvjetova bitno izduženije u smjeru grančice na kojoj rastu. Viburnum carlesii potječe iz Koreje i Japana. Mama se ne može sjetiti gdje je biljku nabavila.

U jednom od otvorenih cvjetića s po pet latica vide se četiri, a u drugom pet prašnika punih peludi. Viburnumi su rođaci bazgi. Plodovi nekih od njih su jestivi, ali carlesii je lagano toksičan i mogao bi izazvati trovanje.

16: Da je uglavnom bolje ne javljati se na mobitel ako na njemu ne piše tko vas zove. I ove godine.

Dvadeset petog lipnja bila je pasja vrućina, a ja sam ipad uspio uloviti malo sna ili barem drijemeža. Opustio sam se malo i uhvatio odmora nakon dugo vremena i iscrpljenosti zbog terapije. Osjećao sam se bolje, a i prošlo je nekih barem sat kako sam pomalo drijemao, iako nikako nisam uspijevao utonuti u puni, duboki san.

Zvoni mobitel. Kud baš sad. Tko je to? Nepoznati broj. Ipak se javljam.

- Molim.

S druge strane vrckavi ženski glas, gospođa od četrdesetak godina, rekao bih, koja pokušava glumiti veselost, skoro pjevuši, iako to zvuči glupo dok mijenja intonaciju, gore-dolje, mljackavo i pucketavo, gotovo u svakoj riječi po jednom.

- Dobar dan, ovdje Anastazija iz kompanije [nisam čuo]. Kako ste danas?

- Gospođo, nisam baš dobro, imam rak.

Četiri sekunde potpune šutnje, a onda vrckava gospođa bez ijedne riječi prekida vezu. Ni "oprostite što sam Vas probudila", ni "ispričavam se, neću Vam dalje smetati", ništa, ništa, vrckava gospođa iz kompanije [nisam čuo] kukavički bježi.

17: Da prođu 52 godine, a neke stvari ostanu u suštini iste, ili se barem nama tako učini?

Dvadeset sedmog kolovoza, tata je fotografirao mamu i mene pred fontanom u Donjoj Stubici. Poslije sam našao drevnu fotografiju, staru barem 52 godine pa sam je usporedio s fotografijom iz Donje Stubice (ispod).

Ova je objava dobila preko 1600 lajkova na Facebooku, čini mi se najviše otkako objavljujem na toj društvenoj mreži. Nije da je to nešto posebno važno i vrijedno nekog posebnog spomena, pogotovo imajući u vidu da razni miletići i stojići takav skor ostvaruju svakodnevno, no ne može se reći ni da nešto u vezi s tim nisam naučio.

Kao što >> primijetih prošle godine, najistinitiji su oni tekstovi i ideje koje nitko ne lajka. Ovdje se, dakle, skoro sigurno radi o nekoj laži. Moja mama i ja, isti kao i prije 52 godine?

Zadnji put osvježeno 8. prosinca 2025. godine