52 stvari koje sam naučio u 2023. godini, prvi dio (8. prosinca 2023. godine)

1: Da za novinare uglavnom nema nikakve razlike između srednjoškolaca i eksperata, iako se uvijek hvale kako u svoje emisije pozivaju najeminentnije eksperte.

Dvadesetšestog svibnja, s podjednakom ozbiljnošću s kojom razgovara s uglednim ekspertnim gostima, novinarka N1 televizije postavljala je djeci koja su, zbog Norijade, urlala po Zagrebu, razna umna pitanja, a djeca, u blentavim majicama, šeširićima i sunčanim naočalama odgovarala su na najrazličitije načine, ali glavno je bilo da je fora. Svakih petnaestak minuta novinarka nam je uporno i vrijedno donosila ekskluzivu, razgovor uživo s nekim drugim srednjoškolcem s blentavom majicom i sunčanim naočalama.

Kad budete drugi put gledali kakvog eksperta u TV studiju, prisjetite se da za TV novinare nema nikakve razlike između njega i djece na Norijadi. Istina je, također, da za većinu eksperata i gostiju televizije uistinu i nema nikakve razlike.

Novinari su, i kod nas i u svijetu, uglavnom i nažalost slabo obrazovani, iako za sebe nikako ne misle tako, jer je poznato da stalno pojavljivanje u medijima ljudima podiže mišljenje o sebi. U lošim predstavama na televizijama i portalima, novinari uvijek igraju vodeće uloge, a tu su uvijek i "eksperti" koji su, naravno, uvijek relevantni, jer su ih oni pozvali. Treća su nezaobilazna komponenta u ovom teatru političari, kojima je takva vrsta promocije, s uglednim ekspertima i novinarima dragocjena. Najdosadnija i najuzaludnija su vrsta "eksperata" takozvani politički analitičari koji se navodno razumiju u politiku. Novinari tako pitaju eksperte za političare o političarima, pa onda malo raspravljaju i s političarima, a narod to obično gleda, iako su mišljenja političara, kao i eksperata, pogotovo eksperata, inferiorna čak i onima koje bi mogla proizvesti vrlo loše isprogramirana umjetna inteligencija. Nije, uostalom, ni toliko važno što lupetaju novinari te eksperti i političari koje oni pozivaju - uvijek isto - važno je da sve to izgleda vrlo ugledno, otmjeno i akademski. To godi i političarima i ekspertima, a pogotovo novinarima.

No, uglavnom ne treba razmišljati o tome što se govori i tko govori, jer se tu i nema o čemu razmišljati, nego o tome tko ne govori, odn. koga novinari ne zovu. Razlozi da oni nekog ne pozovu su brojni, a i prizemni i prozirni. Može biti da su im ugledni "eksperti", čije oni mišljenje, naravno, uvažavaju, jer su vrlo ugledni, rekli da taj ne uživa dovoljan ugled među drugim ekspertima - meni je jedan novinar nakon razgovora rekao da su ga dvojica nazvala da mu objasne upravo to u vezi sa mnom. Može biti i da nije politički oportuno pozvati nekoga tko se ne uklapa u uglađenu intelektualnu sliku koju novinari o sebi stvaraju. Može biti da taj ima politički profil koji ne odgovara onima na vlasti - ovo je posebno često u slučaju javne televizije i o tome bih mogao mnogo pisati. Može biti da gledaju što drugi novinari rade pa im se gost kojeg su pozvali čini jadan u usporedbi s uglednim, a i nadasve zabavnim gostima njihovih kolega. Može biti i da se boje da bi im zbog toga mogao opasti status u očima premijera i predsjednika, a i nižih, ali uvijek važnih političara, jer mnogi od njih sanjaju kako će napraviti vrlo gledani intervju s kakvim predsjednikom nečega ili čak premijerom, o kojem će svi pričati. Često više o stvarnosti govori to koga novinari nisu pozvali nego koga su pozvali i što taj govori. Oni stoga obično igraju na "sigurno" i uvijek pozivaju "provjerene veličine" koje su stalno u programu da govore o onome što je već navodno aktualno.

Tako se razgovori s uglednim ekspertima svode uglavnom na bezlično i bezbojno, ali vrlo ugledno laprdanje o ničemu, a ne smeta previše ni ako se tambura o domoljublju, crkvi, našem napaćenom narodu, nogometu, Bogu, i svemu onome što uvijek ima dobru prođu među gledateljskom većinom, temeljito ispranog mozga. Gledatelji su, uostalom, toliko indoktrinirani da im je sasvim normalno da je vrhunska budaletina ujedno i akademik, što nije isključivo zasluga novinara, nego i sveukupnog obrazovnog i znanstvenog sustava koji je u cijeli taj ugledni proces ekspertnog i televizijskog zaglupljivanja temeljito uključen.

U toj novinarsko-ekspertnoj idili ponekad ipak i zaiskri pa je tako 29. studenog, Žarko Puhovski u reakciji na članak novinara Tomislava Krasneca objavljen na portalu "Večernjeg lista" napisao:

Novinari su vratari pristupa medijima i aktivno sudjeluju u stvaranju osiromašenih, propagandističkih pa i potpuno lažnih slika o stvarnosti. Nagledali smo se ovog fenomena u pandemiji koronavirusa kad su zvali najuglednije eksperte, vrhunske svjetske znanstvenike, popularizatore, doktore za matične stanice i imunitet, čitače genoma i proizvođače aluminijskih privjesaka, najbolje odjevene članove svjetskih znanstvenih akademija, dobitnike europskih znanstvenih oskara, izumitelje lijekova za rak, svakih pet godina ispočetka, i slično.

Pierre Bourdieu napisao je o ovoj temi cijelu knjigu koju sam ove godine pročitao. Zove se "O televiziji" (1996). Evo nekoliko citata (moj prijevod s engleskog):

U vezi sa zadnjim navodom - i kod nas novinari izdaju knjige koje se onda reklamiraju posvuda, a njihove kolege novinari te političari ih u tome svesrdno podržavaju. Tome plješće i javnost, koja prepoznaje lica koja se desetljećima jednako sjaje s televizije, pogotovo ako su napisali nešto o navodno "kontroverznoj" temi, o kakvoj bolesti ili o antifašističkom nogometu. Ti veliki hitovi obično idu kao halva na sajmovima knjiga koje posjećuje naša kulturna čitateljska publika.

Dvadesetsedmog studenog slušao sam, usput, emisiju "U mreži prvog" na Hrvatskom radiju. Novinarka je pozvala dva gosta, ugledna eksperta za temu emisije (?). Prvog je predstavila, a drugom se nikako nije mogla sjetiti imena. "Eto, trebala sam zapisati", rekla je kroz smijeh i uopće joj nije bilo neugodno. Srednjoškolci su u tom smislu ipak zahvalniji gosti jer nitko neće zamjeriti ako im novinari zaborave ime, pa čak ni srednjoškolci koje su pozvali ili barem štogod mudro upitali.

2: Da se Sam Bankman-Fried (rođen 1992.), mešetar kripto-valutama nekad težak preko 20 milijardi dolara i tzv. altruist i filantrop, koji je u prosincu 2022. godine uhićen zbog prevare, u intervjuima hvalio kako nikad u životu nije pročitao knjigu te da ni ne namjerava.

Svatko pokušava interpretirati svijet i stvoriti stav na osnovu onoga što zna i čemu je bio izložen ili se sam namjerno izlagao pokušavajući razumjeti. Zato oni koji ništa ne znaju, ništa izazovno nisu pročitali i koji su usvojili nekoliko elementarnih budalaština prema kojima se ravnaju, uvijek najlakše stvaraju stavove. Svoju tupost pri tome smatraju istinom, a uljuljkano i pravovjerno zadovoljstvo spoznajom. Kad čovjek sluša “tehnološke genijalce” i startup-budaletine iz Silicijske doline kako pričaju o propasti banke kao da nikad ništa nisu pročitali (a i nisu), ni o tome što je novac ni što je dug, ni što je tulipan ni balon, a svi ih smatraju najpametnijim ljudima na svijetu, sasvim lijepo vidi da je svijet u totalnoj banani te da će biti u još i goroj.

3: Da neki ljudi uopće nisu dorasli vinu koju piju.

Četrnaestog siječnja gledao sam na televiziji nekog lika iz našeg turizma koji je ustvrdio “da su njihovi gosti dorasli vinu koje oni nude”.

Takva je niskost i podlost misli i izraza uobičajena u ovom svijetu, a pogotovo kod nas - da je ljudsko biće doraslo nekakvom mrtvom i prenapuhanom proizvodu koji naplaćuju kao svetog Petra kajganu. Postoji, dakle, to njihovo spektakularno vino, ma šta vino, sami nektar, a dorasli su mu oni koji ga mogu platiti. To se kod nas onda zove elitni turizam, da postoje ljudi koji su dorasli onome što oni prodaju, a svoju doraslost dokazuju novčanikom.

Ako se ponekad pitate kako je moguće da ljudski život danas tako malo VRIJEDI, eto vam odgovora.

Nedavno sam pročitao misao jednog našeg, naravno, vrhunskog svjetskog znanstvenika upućenu jednome očito nedoraslom i nevrhunskom, koji nije znao što je Dingač, a što plavac mali, da nema potrebe da kupuje vina skuplja od 5 eura jer da u skupljim ionako ništa neće osjetiti - nije dorastao tome. Ponekad naletim na svakakve gluposti, pa ih čak i pročitam, iako sam se svojski potrudio da nigdje ne naletavam na vrhunske svjetske znanstvenike.

Naš je vrhunski profesor vinu ipak dorastao i poznato je da je plaćao i znatno više od 5 € za butelju. Vrhunski svjetski znanstvenici su često snobčine i ljigavci, o tome sam prošle godine ponešto i pisao i snimao. Moglo bi čak biti da je to i preduvjet da budeš vrhunski svjetski znanstvenik. Nisam siguran ni tko su najveći svjetski glupani, ali mislim da bi moglo biti nešto vezano s vrhunskim svjetskim znanstvenicima ili njihovim lajkačima, nešto u tom smjeru.

Zabilježio sam pokoju o vrhunskim svjetskim znanstvenicima u 13. epizodi podcasta "Otvoreno pismo":

>> Crtice o vrhunskim svjetskim znanstvenicima (MP3 datoteka)

>> Crtice o vrhunskim svjetskim znanstvenicima (YouTube video).

4: Da je nada svijeta ljudi u lijenčinama.

Od svih umjetnika, najviše će od umjetne inteligencije (AI) stradati oni čiji je rad predoslovna interpretacija stvarnosti. Ti su umjetnici često tehnički superiorni svojim kolegama, no njihovu vrstu kreacije današnja umjetna inteligencija reproducira sa zastrašujućom lakoćom i kvalitetom.

Nisu samo oni ugroženi, impresivno je i današnje praktički instantno računalno stvaranje potpuno nepostojećih, spektakularnih vizuala i to na temelju milijardi slika koje je umjetna inteligencija pohranila u svoje algoritme i iz koje ih čupa slijedeći tek skromne tekstovne upute. Nije samo u ovom području došlo do šokantnog napretka, alati za prevođenje (npr. Google Translate) daleko su i u nevjerojatno kratkom vremenu nadišli, priznajem, već danas ono što sam ja od njih nedavno očekivao. No, treba primijetiti da se tu radi o bazama podataka koje su pomogli izgraditi ljudi, uglavnom besplatno modificirajući prijevode koje su im bili ponuđeni. Jednako je i s vizualima i njihovim tekstualnim opisima koje su ljudi postavljali na web. Sad je sav taj ogromni, ljudski rad pohranjen u baze podataka, a algoritmi ga koriste kao temelj za svoje računalno funkcioniranje. Čije je to vlasništvo i smijemo li dopustiti privatizaciju sveg tog silnog rada? Tko nas je uopće pitao? I tko smo to danas uopće "mi"?

Kažu da umjetna inteligencija ne bi mogla pisati "književnost". Ne znam što to znači, znam da bi ona vrlo "kvalitetno" mogla napisati beskonačan broj ljubavnih i erotskih romana koji su se nekad prodavali na kioscima, ne znam ni prodaju li se još. Žanr je, naravno, smiješan i glup, no ljudi su to kupovali kao mutavi. A kupuju i danas, iako se to ovih dana na raznim interliberima i u učenim žirijima naziva "književnošću", a ne glupavim i repetitivnim ljubićima otisnutim na WC papiru.

Čini mi se da danas nije toliki problem umjetna inteligencija, koliko činjenica da ljudi gutaju "literarno" smeće koje bi sasvim dobro mogao proizvesti osrednje istrenirani robot i to u beskonačnom slijedu kombinacija. Ljudi to žele. Književnost koju nosi misao i stvarna ljudska emocija današnje ljude plaši i boli. Ili je, u drugoj krajnosti, ne mogu ni pojmiti ni osjetiti. Oni ne žele imati ništa s tim, žele sapunice i šrot, žele robote, žele kupovati najnagrađivanije smeće koje proizvode roboti, a nazivaju to svojim "književnim uzdizanjem". Zato su sigurno sjajna i uspješna vremena pred umjetnom inteligencijom i onima koji će zarađivati od prodaje svakakog šrota i plastike.

Problem je ljudske inteligencije, ukratko, što za nju nema ljudske publike.

Jeste li ikad, uostalom, pomislili da bi moglo biti da ove postove uopće ne piše Antonio Šiber, nego umjetna inteligencija koja se samo predstavlja kao Antonio Šiber? Jeste li ikad pomislili da poeziju akademika Drageca Štambuka nije napisao on, nego loše istreniran domoljubni robot?

Umjetna inteligencija već duže vrijeme ima milijune sljedbenika na društvenim mrežama. To su uglavnom tinejdžerski likovi koji ne postoje nego su simulirani, a njihovi pratitelji uglavnom znaju da nije riječ o stvarnim ljudima. No, danas je prilično lako istrenirati (politički) algoritam da objavljuje u stilu i umjesto, recimo, Marina Miletića i to mnogo efikasnije nego on, prateći statistiku posjeta, lajkova i komentiranja te podešavajući i nabrijavajući algoritam tako da maksimizira te parametre uspješnosti i privuče što više sljedbenika / glasača. Današnja publika ne bi imala pojma da te statuse objavljuje robot, a ne Marin Miletić. Uostalom, kako znate da i ovaj post nije objavio Marin Miletić?

Ja, uostalom, poznajući političke opcije u Hrvata, svakako predlažem da se u Hrvatski sabor uvede umjetna inteligencija.

Ni u znanosti nije puno drugačije. Kladim se da bi dobre tri četvrtine današnje znanosti, pa čak i one "vrhunske", sasvim dobro mogli proizvoditi roboti i to neizmjerno brže od 145 članaka godišnje koliko proizvode naši najcitiraniji znanstvenici. Mogli bi pisati i prijave projekata, one odvratne dijelove namijenjene tupim birokratima, koje bi, k tome, sami mogli i "čitati" i ocjenjivati. Mogli bi puniti, kao što sam siguran da i već pune, baze podataka i citata i sretno unapređivati našu sjajnu proizvodnu znanost. Ljudi to žele. Žele pokazivati smeće koje su nataložili po bazama podataka. Oni zatrpavaju jedni druge tim vrhunskim smećem od članaka i citata jer im treba za projekte, nagrade i top-liste najcitiranijih svjetskih znanstvenika pa se onda žale kako je recenziranje presporo. Sad su dobili vrhunskog birokrata koji sve to može raditi mnogo bolje od njih.

Znanost se odavno svela na birokraciju, a znanstvenu "evaluaciju" već sad može obavljati umjetna inteligencija. I znanstveno istraživanje koje se tako vrednuje može obavljati umjetna inteligencija, jer radove ionako nitko ne čita nego ih samo prebrojava i citira, i kad nisu pročitani. To sliči repetitivnom gakanju digitalnih gusaka.

Duboke spoznaje nisu stvar statistike, beskonačnog broja bijelih labudova nakon kojih uvijek postoji konačna vjerojatnost za jednog crnog. One su razumijevanje nečeg bitnog u vezi sa svemirom u kojem bivamo. Nada ljudskog svijeta ostaju tako lijenčine koje nikad nisu ni željeli kompilirati i proizvoditi pod svaku cijenu, nego su preferirali misliti o nečemu uistinu lijepom, ljudskom i originalnom, čak i ako im se to nije isplatilo.

Trebat će ipak još neko vrijeme dok umjetna inteligencija ne nauči obavljati posao nadahnutih lijenčina, iako, budimo realni, ovakvom svijetu nešto originalno, lijepo i ljudsko uopće nije ni potrebno i to ni nema nikakvu publiku. Tako da su sav "ljudski" posao i sva ljudska svojstva na putu da izumru, ne zato što bi ih umjetna inteligencija mogla zamijeniti, nego zato što takav posao i svojstva nitko više i ne želi, niti može prepoznati.

Šestnaestog siječnja sam slušao predivnu, predivnu emisiju na Hrvatskom radiju u kojoj su o umjetnoj inteligenciji raspravljali pop, efendija i rabin. A prvog srpnja pročitao sam na našim portalima i predivnu vijest o tome kako je robot dirigirao cijelim (ljudskim) orkestrom u Seoulu.

Dvadesetsedmog studenog, hrvatska inačica poslovnog časopisa Forbes objavila je članak koji su po društvenim mrežama reklamirali naslovom "Što mislite o ideji da umjetna inteligencija radi selekciju budućih zaposlenika?". Forbes se uvijek bavi najpametnijim i najvažnijim ekonomskim temama, listama najbogatijih, trideset lidera ispod trideset, pedeset najisplativijih znanstvenika ispod pedeset, rekordnim rezultatima, novim mandatima na čelu uprava, i sve tako nešto. Tri navodno ljudska lica na najavnoj fotografiji članka, premda je danas postalo nemoguće razlikovati robote od ljudi, trebala su valjda poslužiti da utješe i uvjere čitatelje Forbesa (koji su ti uopće?) kako o njihovim sudbinama neće odlučivati nekakvi algoritmi i roboti nego pravi i simpatični, ugodni, lijepo odjeveni, polunasmiješeni i vrlo pristojni ljudi. Menadžeri. Znajući u kakvom svijetu živimo, zaposlenicima bi možda čak bilo i bolje da o njihovim sudbinama odlučuju roboti nego ljudi koji su danas u pozicijama da nešto odlučuju. Zanimljiv je faktor i skrivena poruka člančića da menadžeri očito smatraju da o njihovim sudbinama neće odlućivati nikakvi roboti, nego će oni koristiti robote da za njih upošljavaju i daju otkaze dok će oni, našminkano i pametno, empatično i mudro, sjediti na vrhu tog lanca, otvarajući zlatne padobrane i ubirući još i veće bonuse i naknade za svoju vrijednost, bez koje ostala sitnež zapravo i ne bi mogla raditi i bivati u ovom najboljem od svih svjetova. Budemo još vidjeli, iako je sitnež, naravno, indoktrinirana da slini nad pameću i novčanikom onih s velikim naknadama i plaćama pa misli da tako baš i treba biti, s umjetnom inteligencijom ili bez nje. Narod sve to voli i jedva čeka da se provoza u Hyundaijevim robo-taksijima našeg najvećeg vizionara nakon Nikole Tesle - Mate Rimca. Uostalom, to su debelo i platili iz svog džepa. Jedan naš drugi električni vizionar, Saša Cvetojević, u vezi je s tim izjavio da to nikad i nisu bile njihove pare.

Ljudi se u vezi sa svime time bave potpuno pogrešnim i irelevantnim temama. Nije pretjerano važno hoće li umjetna inteligencija ikad sličiti ljudskoj u bilo kojem fundamentalnom smislu. Važno je kome ona služi i hoće li se koristiti kao navodno objektivno sredstvo protiv vas, kojem će posve racionalno i objektivno smanjivati plaću i davati otkaz dok vam se ugodni menadžeri smiješe sliježući ramenima - umjetna inteligencija je tako odlučila, iako je sve ono što oni misle i što su dosad radili, uredno ukodirano u algoritme koji sad za njih obavljaju sav posao otkaza i odluka, smanjivanja plaća i automatizacije procesa, a da oni i dalje dobivaju plaću za ono što umjetna inteligencija za njih radi. To su ipak stručnjaci za ljudske resurse.

Jednako tako rasprave o tome je li bila kakva ideja prije materije u svemiru i postoji li Bog, služe samo da zabašure činjenicu da crkvena kasta gura sebe i svoje na najvažnije pozicije u društvu tvrdeći da upravo tako želi sam Bog i da je upravo tako moralno. Ubirući pritom adekvatnu naknadu, naravno. I Bog je, dakle, neka vrsta "umjetne" inteligencije koja služi onima s vrha da eutanaziraju stado da mirno i pokorno bleji.

Radnici u skladištima Amazona već desetljećima nemaju pojma gdje se što nalazi. Kad stigne narudžba, algoritam i središnje računalo proizvedu bar-kod koji se šalje radniku i koji ga navodi do mjesta na policama gdje se traženi artikl nalazi, koji on potom uzima i šalje u idući korak procesa obrade i dostave. Ljudi tako postaju dijelovi stroja za dostavu i prodaju, kojim upravlja algoritam.

Poezije akademika Štambuka koju spomenuh u ovoj točki dotaknuo sam se i u 12. epizodi podcasta "Otvoreno pismo":

>> Stvarna poezija i osrednje stihoklepstvo (MP3 datoteka)

>> Stvarna poezija i osrednje stihoklepstvo (YouTube video)

5: Da Mate Rimac već jaaaaaako dugo uživa kod nas status vizionara.

Tako je još 2014. godine najavio kako će izgraditi prvu električnu jahtu na svijetu. U Obrovcu. Naravno da je u Obrovcu.

Početkom rujna sam prošao kroz Kerestinec, pored gigantske garaže od valovitog lima koja bi trebala biti Rimčev centar za nešto, svemirske liftove, tobogane ili štogod, zaboravio sam već. Čuo sam od jednog inženjera koji tamo radi da će se, u slučaju da svi Rimčevi planovi propadnu, u toj garaži ukazati Gospa i tako spasiti nas Hrvate te vratiti svu lovu koja je u to uložena.

Inače, kad god napišem pokoju o Rimcu, dobijem uvijek lijepi odziv i poruke podrške njegovih obožavatelja.

Taj, u Hrvatskoj obožavani navodni tehno-vizionar i proizvođač ultra-luksuznih električnih automobila, krajem svibnja je na promociji svoje investicije u gradnju luksuznih hotela u Dubaiju izjavio:

To je naišlo na veliko odobravanje kod nas i uobičajeno navijanje za bolji svijet koji bi izgledao poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Saudijske Arabije, s Matom Rimcem kao šeikom. Rimac je i u udžbenicima za hrvatske škole, a njegove se mudre i poučne izjave navode kao moralna kvaliteta koju bi djeca trebala usvojiti, recimo "Budi ustrajan, uči, i ulaži u sebe!"

6: Da mnogi za nekog kretena na YouTubeu tvrde da zarađuje na debilima, dok skoro nitko to isto ne tvrdi za nogometaše.

Devetnaestog lipnja izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić izjavio je da "smeta ako kaže da je vjernik, smeta ako zahvali braniteljima...". One malobrojne, zavidne, koji mrze sve hrvatsko, ipak je zasmetao najviše zato jer mu je plaća 800000 € godišnje neto, a to je navodno jako malo. Tako barem kažu eksperti za nogomet, a i domoljublje.

7: Da su ljudi skloni idoliziranju novca, “monetarnoj idolatriji”, odn. tretiranju novca kao same vrijednosti, iako je novac samo MJERA vrijednosti, jednako kao što je metar mjera dužine.

Sama činjenica da novac više i nema nikakvu materijalnost, da je iz zlata postao papir, a onda i obična informacija, potvrđuje ovo trivijalno opažanje. No, postoji u tome ipak element društvenog konsenzusa, kao što postoji i kod usvajanja bilo koje mjere. Mi, koji koristimo mjeru, usuglasili smo se da je ona dobra za mjerenje onoga što predstavlja. Metri su sasvim dobra mjera dužine, ali mogli smo jednako tako odabrati i stope ili inče.

U slučaju novca, društveni bi KONSENZUS trebao biti da novac predstavlja vrijednosti koje uvažavamo. Svi smo se zapravo “dogovorili” da prihvaćamo novac i da on uistinu predstavlja prave vrijednosti. Novac je vrijedni kruh bez kojeg ne možemo. Novac je energija. Novac je lijek. Novac je nečiji trud i pamet - on je trud i pamet liječnika koji nas je izliječio i učitelja koji uči našu djecu. Htjeli bismo i da novac bude u društvu adekvatno raspoređen, u skladu s vrijednostima do kojih kao društvo držimo. Htjeli bismo da vrijednosti sebi mogu priuštiti ljudi koje smatramo vrijednima. Da sebi mogu kupiti kruh i lijek. Htjeli bismo, uostalom, da nitko ne oskudijeva u kruhu i lijeku.

Da nešto u društvu i vrijednostima koje zastupa temeljito ne valja, lako je zaključiti iz toga što se novac akumulira kod okrutnih ljudi, lopova, smutljivaca, psihopata, prevaranata, izrabljivača, zločinaca, a ti nam se ljudi često i predstavljaju kao vrijedni. Kako uostalom opravdati društvo koje dopušta da se novac, koji smo svi prihvatili kao mjerilo vrijednosti, gomila kod ljudi koji ništa ne vrijede? Javno priznati tu činjenicu značilo bi i priznati da živimo u društvu izopačenih vrijednosti. U društvu koje obmanu i zločin vrednuje kao kruh. A tako je.

Skoro svu su prirodu zdrobili vadeći novac iz njene utrobe, a ono malo prirode što je još uvijek zdravo, dostupno je samo onima s puno novca.

- Kurt Vonnegut, "Zatvorska ptičica"

8: Da su reklame na televiziji sve gluplje i sve toksičnije za nerazvijene umove.

U svibnju se po televizijskim programima počela vrtjeti nekakva reklama za McDonald's u kojoj je uniformirana gospođa govorila “obitelj i posao su meni podjednako važni”, a taj su njen iskaz pratili kadrovi iz doma s lijepom i sitnom dječicom, te iz prčvarnice.

Reklama bi valjda htjela poručiti kako ženi danas nije mjesto samo u obitelji i domu, nego da ona podjednako pripada i na svoje radno mjesto. A u svojoj suštini, ta reklama zapravo prikazuje nehumanu osobu koju je sustav koji potiče radnu tjeskobu i strah za budućnost i opstanak učinio takvom. Ona uspoređuje žive ljude (svoju djecu, muža, roditelje...) s nečime što se zove posao, karijera, štogod.

Reklama bi nam htjela reći da je gospođa, umjesto da osjeća tjeskobu i strahuje za svoje radno mjesto i plaću, zapravo sretna, jer toliko voli svoj posao da ga uspoređuje s vlastitom obitelji. Ona je zavoljela svoje okove i ne zna više kud bi bez njih. Zavoljela je Velikog Brata.

Kako bilo tko, žena ili muškarac, svejedno, može reći "obitelj i posao su meni podjednako važni"? Kako bilo tko s emocijama i empatijom može uspoređivati žive ljude s poslom i karijerom? Nama se zapravo podvaljuje nehumanost i indoktrinira nas se radnim evanđeljem, podvaljuje nam se kako je lijepo šljakati od jutra do mraka i biti nečiji rob u uniformi, jer je to emancipirajuće.

Emancipirajuće će biti kad se svim robovlasnicima uskrate robovi i novac te se on raspodijeli ljudima koji će sa svojim vremenom i svojom ljubavlju moći raditi štogod hoće, bez radne tjeskobe i bez klase koja "zarađuje" stotinama puta više od njih, a ne radi baš ništa.

9: Da postoje ljudi kojima je utješno podsjećanje da i bogati i siromašni na kraju jednako završe pod zemljom.

Takvi redovito stavljaju po društvenim mrežama fotografije praznih raka s prigodnim mudrim citatima. Kako prazna raka na tim “fotografijama za podsjećanje” ne predstavlja baš ništa osim točke kraja nakon koje ničega nema, sve što je važno i što za njih jest, dogodilo se prije, kad je bogataš bio bogat, a siromah siromašan. Upravo zato što je raka zajednička obojici, razlika među njima i jest zauvijek nepomirljiva, jer nakon rake i nema mogućnosti da se ta razlika nadoknadi. Bogati i siromašni nemaju ništa zajedničko dok su živi - jedan uživa, a drugi stepi i pati - a kad umru ionako ih nema. Stoga je prikazivanje rake, iste i za bogate i za siromašne, najobičnija podvala namijenjena utjesi siromašnih budala.

10: Da postoje ljudi koji nemaju pojma tko su marksisti, niti kako bi oni mogli izgledati, iako na njih potežu nož ukoliko im se pričine negdje.

Tako je pokojni Fabijan Šovagović Gibonnija, kad ga je prvi put vidio, s nožem u ruci upitao "Jesi li ti marksist?".

Marksisti su, naravno, veliko zlo u našem društvu i to znaju svi normalni ljudi. Tako je doktorica Alemka Markotić, na primjedbu novinara da mu nisu jasni epidemiološki kriteriji koji stoje iza odluke da crkve budu otvorene na ponoćku, rekla:

Blaženi Alojzije Stepinac bi se s našom legendarnom doktoricom svakako složio:

Na državnoj maturi iz vjeronauka (!), ove se godine pojavilo pitanje;

Za one koji su se začudili da uopće postoji takvo što kao što je "Državna matura iz vjeronauka", citiram pojašnjenje s web stranica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO):

O najvećem hrvatskom blaženiku sam i ja ove godine snimio epizodu podcasta, pa tko je nije poslušao, a zanima ga, evo i linkova na nju:

>> Benigarov Stepinac (MP3).

>> Benigarov Stepinac (YouTube video).

11: Da neupućeni često fantaziraju kako je nekakva ljubav zajednička monoteističkim religijama, a zajedničko im je zapravo da su žene drugotne.

Religije i ljudi koji ih zastupaju su nekad nevjerojatno bešćutni i neljudski, a cinični prezir prema ženama i njihovo ponižavanje se smatraju potpuno normalnim pa čak i poželjnim, božanski odobrenim.

Alojzije Stepinac, iz pisma učenicama Domaćinske škole (1942.)

Nietzsche u "Antikristu" kaže:

Snimio sam nedavno epizodu podcasta "Otvoreno pismo" u formi mise, u kojoj su pjevanja uglazbljeni dijelovi teksta iz "Antikrista", a govorni dijelovi su odlomci iz "Boga i Države" Mihaila Bakunjina koje sam preveo s engleskog. Evo linkova:

>> Perfidus est Ecclesia (MP3)

>> Perfidus est Ecclesia (YouTube video)

12: Da kad god okrune kakvog kralja, papa mu odmah da komad križa na kojem je bio razapet sam Krist.

Početkom lipnja papa Franjo je izjavio:

Nije mi jasno kako se papa Franjo usuđuje upućivati Djevicu kako bi se ona trebala pojavljivati vidjelicama, valjda ona zna što radi?

Mihail Bakunjin napisao je u "Bogu i Državi":

13: Da se u župnoj crkvi sv. Blaža u Vodnjanu nalazi najveća zbirka relikvija na svijetu. U njoj se nalaze neraspadnuta tijela svetoga Leona Bembe, svetog Ivana Olinija i svete Nikoloze Burse, kao i mumificirani dijelovi tijela svete Barbare i svetog Sebastijana. Fotografija ispod prikazuje neraspadnuto tijelo svete Nikoloze Burse (izvor: Glas Koncila, travanj 2020).

Marijan Jelenić, vodnjanski župnik, Glas Koncila, 29. travnja 2020.

Sjećam se jedne gospođa koja je jako voljela znanost i cijepila djecu i koja je dugo čekala u redu da prebriše sarkofag Leopolda Mandića. Zgražavala se ako bi je netko zbog toga smatrao zatucanom, jer prava vjera i sveci nemaju nikakve veze sa zatucanošću i praznovjerjem. I bivša je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zanesenog pogleda nježno dodirivala i rupčićem brisala Mandićev stakleni sarkofag, na opće oduševljenje svojih glasača, a i svekolikog hrvatskog puka.

O svecima sam i ja ove godine napisao jednu knjigu, a svakako je pročitajte ako i sami namjeravate postati svetac, pogotovo onaj neraspadnuti kojemu u posjet u zbirci relikvija hrle vjernici sa svih strana svijeta. Tamo ćete naći i zanimljivosti o svetačkim relikvijama, npr. o zlatom okovanoj glavi svetog Vlaha i Isusovoj pelenici koje se nosaju na procesiji u Dubrovniku:

>> Priručnik za svece

Svete relikvije, sasušeni jezici, ključne kosti, krv i prsti svetaca bile su vrijedan plijen u križarskim ratovima. Križari su svoj put i vjerski zanos financirali i naplaćivali krađom relikvija iz bizantskih crkava. Te bi relikvije potom slali u europske crkve gdje bi i na njih prešao dio te relikvijske svetosti, jer su u svoje krajeve uspjeli donijeti kakav komadić kosti ili čak cijelu lubanju. Biskup Nevelon iz Soissona pokrao je tako 1204. godine iz crkve blažene djevice iz Farosa u Konstantinopolu ogrtač djevice Marije, glavu Ivana Krstitelja, i dva velika komada križa na kojem je bio razapet sam Isus (!). Sve su te relikvije završile u njegovoj katedrali u Soissonu [1]. Svi životi muslimana pa i kršćana koje su križari oduzeli, svi gradovi koje su spalili, sva ljudska patnja, sve je to bilo posve nevažno u usporedbi s kakvim suhim prstom ili jezikom okovanim u malu prenosivu zlatnu katedralu, izloženu na posebnom mjestu u Europi, kojoj su odasvud hrlili gorljivi kršćani.

[1] A. J. Andrea i P. I. Rachlin, Holy War, Holy Relics, Holy Theft: The Anonymous of Soissons's De terra Iherosolimitana: An Analysis, Edition, and Translation, Historical Relections / Reflexions Historiques, 18, 147 (1992).

- preuzeto s Facebook stranice crkve svetog Frane u Šibeniku, objavljeno 15. veljače 2022.

14: Da je 4. veljače Svjetski dan borbe protiv raka.

Valjda sam to čuo i ranije. Rak je i danas, nakon desetljeća istraživanja bolest s kojom se medicina teško nosi, iako su značajni napretci, pogotovo kod nekih vrsta raka, postignuti. Svatko od nas poznavao je mnogo ljudi koji su umrli od raka, a, nažalost, i neke kojima su posljednji dani života protekli u teškim mukama.

Umjesto da na svjetski dan borbe protiv raka pruže podršku svim ženama koje se bore s rakom dojke i vrata maternice i sa svim ostalim rakovima, ljudi koji subotom kleče na zagrebačkom glavnom trgu, poznati i kao klečavci, tog su dana molili Dragog Boga da se žene čedno oblače, da ne bude spolnih odnosa prije braka, i da muškarac bude glavni u kući. Muškarci, dakle, zajedno mole boga za ono što bi žene trebale raditi. To je, naravno, sasvim logično. Dok su oni klečali i molili, supruge i mame su im napravile ručak doma i oprale gaće.

Koliko bi nam, uostalom, svima bilo bolje da u našoj Hrvatskoj nema spolnih odnosa prije braka.

15: Da muževi oko šest puta češće napuštaju supruge kad one dobiju rak, nego što supruge napuštaju njih, kad oni dobiju rak.

20.8 % brakova se raspalo kad je od raka oboljela supruga, u usporedbi s 2.9 % brakova kad je od raka obolio suprug. [1]

Statistike su, naravno, osjetljiva stvar i s njima treba oprezno. Ovaj put, što je za mene posve netipično, ostavljam vama da sami procijenite što bi ova statistika mogla značiti, što ona pokazuje i kakvi bi se dublji zaključci iz nje smjeli donekle opravdano izvlačiti.

[1] Michael J. Glantz, Marc C. Chamberlain, Qin Liu, Chung-Cheng Hsieh, Keith R. Edwards, Alixis Van Horn, Lawrence Recht, Cancer 115, 5237 (2009).

16: Da je 30. ožujka međunarodni dan svjesnosti o multiplom mijelomu.

Zamolite svog liječnika opće prakse da vas uputi hematologu ili na pretrage krvi koje bi otklonile ili potvrdile sumnju na mijelom (imunoglobulini; elektroforeza serumskih proteina) u slučaju da nešto od ovoga vrijedi:

1. Osjećate bolove u kostima, pogotovo u leđima, rebrima, kralježnici ili zdjelici.
2. Dogodili su vam se neobični prijelomi kostiju u mehanički bezazlenim situacijama.
3. Imate dugo anemiju, osjećate slabost i umor.
4. Imali ste ili često imate jake upale urinarnog trakta ili pluća, imate drugih problema s bubrezima.
5. Imate povišenu sedimentaciju koja se već duže vrijeme vidi u nalazima krvi, a uzrok joj je nejasan.

Multipli mijelom je rak koštane srži. To je podmukla bolest i možete ga imati dugo pa i osjećati niz zdravstvenih poteškoća, a da nitko ne prepozna o čemu se radi. To je i jedna od bolesti kod koje u prosjeku prođe najduže vrijeme od pojave prvih simptoma do dijagnoze. Mijelom nije tako čest rak. Od svih novodijagnosticiranih karcinoma, mijelomi čine oko 1.8 %, a od svih smrti od raka, onih uzrokovanih multiplim mijelomom je 2.1 %. Za bolest zasad nema lijeka, ali je, prema statistikama preživljavanja, vjerojatno ipak bolje da se od nje liječite (bolje bi bilo reći "da je kemijski kontrolirate i usporavate"), nego da se ne liječite, jer biste tako možda mogli dobiti koju dodatnu godinu života ako na vrijeme saznate da ste bolesni. Liječenje se kod rano otkrivenog i još donekle "pitomog" multiplog mijeloma često odgađa sve dok bolest ne poprimi izrazitije patološki tijek. U procesu nadzora bolesti, taj se trenutak može dobro odrediti.

17: Da se ponekad čini kao da društva i ljudi ponešto nauče iz svojih pogrešaka, iako je taj dojam uglavnom pogrešan.

Australija je odlučila 29. studenog uputiti nacionalnu ispriku žrtvama talidomida. To je lijek koji je pušten u upotrebu, a imao je stravično teratogeno djelovanje. Uzrokovao je deformitete u razvoju fetusa, a djeca koja su od tog lijeka stradala, rađala su se s izrazito kržljavim, kratkim rukama i/ili nogama i s brojnim drugim zdravstvenim problemima. Talidomid se reklamirao kao lijek protiv jutarnje mučnine, nesanice, a farmaceutska industrija promovirala ga je kao “čudesni lijek” iako nije testiran na trudnicama. U Americi, nasreću, nikad nije registriran, zahvaljujući reakciji Frances Oldham Kelsey iz Agencije za hranu i lijekove koju danas slave kao heroinu.

Talidomid se, nakon desetljeća tvrdih zabrana, počeo koristiti u liječenju raka koštane srži - multiplog mijeloma - a danas je u liječenju mnogo uobičajeniji izbor njegov potentniji kemijski vrlo bliski rođak lenalidomid. Tu je i pomalidomid, još jedan kemijski brat, skoro blizanac, koji se u terapiji mijeloma čuva kao zadnja obrana, kad tumorske plazma stanice u koštanoj srži postanu rezistentne na ostale tretmane. O razlogu djelovanja tih molekula na plazma stanice ponešto se zna, ali mnogo toga je nepoznanica. Lenalidomid uistinu, barem neko vrijeme, dobro funkcionira kod većine pacijenata i produžava očekivani životni vijek bolesnika s multiplim mijelomom, kao i period bez progresije bolesti, koja može biti vrlo opaka. Aktivna bolest uništava bubrege, izaziva amiloidoze (taloženje proteinskih plakova), lezije na kostima, pogotovo na kralješcima i mekom tkivu oko njih, a ruši i imuni sustav organizma u čijem su korijenu plazma stanice koje su nefunkcionalne i koje, umjesto proteinske obrane organizma (imunoglobulini) proizvode uglavnom nefunkcionalno proteinsko smeće koje opterećuje bubrege i zgušnjava krv. Zbog nefunkcionalnog imunog sustava dolazi do teških upala organa, naročito urinarnog trakta i pluća, a zbog katastrofalnog pada imuniteta, za ove bolesnike i najobičnije prehlade mogu biti smrtonosne.

Netko bi iz ove australske isprike mogao zaključiti da je svijet ponešto naučio. Bilo bi to pogrešno. Cijena lenalidomida kad se pojavio na tržištu bila je nenormalno visoka, tisućama puta veća od cijene njegovog kemijskog brata talidomida koji se za sitnu paru prodavao u ljekarnama. S vremenom je ona, umjesto da pada, s povećanjem prodaje i automatizacijom proizvodnih procesa, samo rasla. Jedna tableta (dnevna doza) koštala je u rujnu 2020. godine 715 $. O tome je u SADu provedeno i nekakvo kongresno saslušanje proizvođača, više, onako, da se raja malo smiri. Čak je i danas, kad je lijek generički, njegova cijena obijesno visoka, a javna zdravstva, koja mogu, plaćaju to farmaceutskoj industriji za svoje građane i pacijente koji očekuju da požive još malo. To možda nije posve jednako zlo koje je naneseno djeci, ali nije ni mnogo drukčije ni manje.

Liječenje multiplog mijeloma bitno je unaprijeđeno uvođenjem lenalidomida. Postoje ipak genski defekti plazma stanica tj. tipovi multiplog mijeloma, kod kojih lenalidomid ne pomaže. Nekoliko takvih defekata je klasificirano i zna se da ti bolesnici imaju lošiju prognozu i slabiji odgovor na terapije. Iako lenalidomid (statistički) produžuje period bolesti bez pogoršanja simptoma te očekivano trajanje života, mijelom, koliko je dosad poznato, uvijek izbjegne terapiji, odn. populacija plazma stanica evoluira tako da bude rezistentna na kontrolu, donekle slično kao što i bakterije evoluiraju da postanu rezistentne na antibiotike. Nakon nekog vremena, nekoliko godina ili čak desetljeće za one jako sretne, mijelom se vraća u formi koja više ne reagira na lenalidomid. Multipli mijelom je, kao što rekoh, opaka bolest.

Zanimljivo je koliko se malo zna o razlozima zbog kojih je lenalidomid učinkovit u kontroli multiplog mijeloma, barem neko vrijeme. Mnogo je toga u terapijama, nažalost, slabo razrađeno. Autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica procedura je koja se i danas smatra glavnom nadom za pacijente oboljele od ovog raka. No, ona ne daje uvijek dobre rezultate. Dogodi se da se rak nakon te procedure brzo podigne, bolest relapsira i uključuje se terapija lenalidomidom. Ali tu počinju i problemi. Općenito se smatra da terapiju treba održavati do kraja bolesnikovog života ili do trenutka do kad bolesnik prestane reagirati na nju, kad se bolest pokušava zauzdati promjenom terapije. Ako ide. Propisani su protokoli doziranja lenalidomida i njih se uglavnom drže jednako posvuda u svijetu, no zapravo je malo istraživano kako prilagodba doze utječe na očekivano trajanje života na terapiji te na dužinu perioda bolesti u kojem ona ne napreduje. Takva istraživanja zahtijevaju, naravno, vrlo temeljite i dugotrajne studije, pažljivu statističku analizu, no mogla bi bolesnicima dati koji mjesec ili čak godinicu života. Da je ovo studija koju treba provesti i koja je vrijedna, sugerira nam činjenica da plazma stanice na kraju evoluiraju tako da izmaknu kontroli pa se odmah postavlja pitanje može li se period u kojima su one "mirne", odn. još nisu patološki evoluirale, produžiti smanjivanjem evolucijskog pritiska odn. doze lenalidomida? Kako se lenalidomid prodaje i ovako i onako, donekle je jasno da je interes za takva istraživanja onih koji ga prodaju ponešto smanjen, za razliku od interesa bolesnika. Velika je šteta što javno-zdravstveni sustavi nisu na bolji način uključeni u statističko praćenje bolesnika i u dugotrajna istraživanja učinkovitosti terapija i optimalnog doziranja. Ogroman broj pacijenata koji prođe kroz bolnice i terapije koliko znam uopće ne ulazi ni u kakve studije ni analize prilagodbe terapija, a takav gubitak informacija je nepovratan i škodi nekim budućim pacijentima koji bi od tih informacija mogli imati značajnu korist.

Priču o talidomidu i lenalidomidu namjeravam detaljnije ispričati u jednoj od idućih epizoda podcasta "Otvoreno pismo".

O bolesti i vremenu, proteklom i preostalom, o ljetima na stijeni i bijegu iz bolnice, snimio sam ove godine i jednu epizodu podcasta:

>> Znanost o bolesti i smrti 2 (MP3 datoteka)

>> Znanost o bolesti i smrti 2 (YouTube video)

U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, bolesnici s hemofilijom koji su primali pripravke iz krvne plazme posvuda su se zaražavali hepatitisom C, a kasnije i AIDSom. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva (UK) dugo je zataškavala, a i danas zataškava taj skandal zato što britanski javno-zdravstveni sustav nije učinio ništa da smanji rizik od prijenosa bolesti zaraženom krvlju, čak i kad je iz dostupnih podataka i studija bilo poznato da je on velik. Umjesto toga, krvni su pripravci i dalje davani bolesnicima s poremećajima zgrušavanja krvi, bez obzira na jasno utvrđeni i poznati rizik takve procedure.

U javnozdravstveni sustav UK-a krvni su pripravci (poznati pod imenom Faktor VIII) uvoženi iz SAD-a, gdje su donori plaćani za krv koja im je uzeta. Značajna količina krvi za te pripravke prikupljena je u zatvorima, a u tim je dozama bilo mnogo vjerojatnije da postoje virusi hepatitisa C i AIDS-a. Početkom prosinca, Rishi Sunak, sadašnji premijer UKa, pokušao je i opet izvrdati taj problem, ali su se buntovni članovi njegove konzervativne stranke pridružili laburistima i podržali brzo osnivanje tijela koje treba obeštetiti bolesnike koji su teško oštećeni nemarom i zataškavanjem britanske vlade. Oko 4800 bolesnika u UK s poremećajima zgrušavanja krvi primilo je krvne pripravke od donirane ili kupljene krvi uvezene iz SAD-a. Više od 2000 bolesnika zarazilo se virusom hepatitisa C ili HIV virusom, a neki i s oba virusa. U privremenom izvješću umirovljenog suca Briana Langstaffa koji vodi istragu otvorenu 2018. godine piše:

Krvni se pripravci koriste i u terapiji rakova koštane srži, kad je bolesnicima potrebna podrška zbog loše krvne slike. Često se daju samo trombociti, posebno u procesu transplantacije krvotvornih matičnih stanica. I same kemijske terapije rakova koštane srži (pa i lenalidomidom) često vode do pogoršanja krvne slike, kad se bolesnicima daju doze donirane krvi. U većim bolnicama obično postoje posebni odjeli i specijalisti za transfuzijsku medicinu, a posebno u onim bolnicama gdje se obavljaju transplantacije krvotvornih matičnih stanica.

Zadnji put osvježeno 10. prosinca 2022. godine