52 stvari koje sam naučio u 2021. godini, prvi dio (11. prosinca 2021. godine)

1: Da su Hrvati veliki poklonici znanosti, da znaju sve o najsitnijim detaljima molekularnih mehanizama, o mRNA molekulama i njihovoj ulozi u milijardama godina evolucije, kao i o vjerojatnostima da od njih dobiju tumore. Znaju sve o tajnama imunog sustava, antitijelima, raku, staničnoj imunosti i čipovima koji se stavljaju u cjepiva. Također znaju da kronološka dob nije jednaka onoj biološkoj – pravoj! – i da nas od pandemijskih valova spašavaju ljudi koji crtaju grafove i stalno viču evo, gotovo je!, na što oni mudro uzvrate Bog Vas blagoslovio, gospodine Bakić 🙏.

Ja zapravo već dugo znam da Hrvati vole i cijene znanost. Kako, uostalom, ne bih znao kad mi je to struka. Reče meni jedna gospođa tako neki dan kako to da DANAS majmun ne postane čovjek, ako je Darwin u pravu, a ja joj odgovorih, joj, gospođo, pa nije majmun lud da postane čovjek, pa na što ljudi uopće sliče danas, bolje mu je da ostane majmun.

2: Da su kulturni i civilizirani hrvatski građani poznati po tome što na svadbama plešu menuet.

Evo i još nekoliko znakova koji vam mogu pomoći da prepoznate našu kulturnu i civiliziranu elitu:

• najveća je uvreda jednog kulturnog građanina drugome da "nema kućni odgoj"; građani su zapravo prilično infantilni.
• često spominju vjekovnu pripadnost Hrvata Europi te kulturnom i civiliziranom svijetu; to govore barem od devedesetih i kažu kako je bilo dosta kojekakvih seljačina i partizančina koji su s gunjevima došli u Zagreb i prekinuli tu drevnu tradiciju.
• neki se od njih pak predstavljaju kao antifašisti, ali svejedno ne podnose "dotepence".
• čim čuju da netko ima pariški doktorat, odmah za njega kažu da je divan čovjek.
• političkim centrom smatraju kad netko pjeva ustaške pjesme po svadbama, ali u crkvenom bendu.
• odličnom hrvatskom književnošću smatraju onu koja je nagrađivana na festivalima kulturnih i civiliziranih zemalja.
• drže do izvjesnog intelektualnog nivoa u hrvatskoj poeziji i politici i oduševljava ih sljedeći, silno umni tekst:
  
  
  Sebenastalošću svijeta na više ili manje raciomorfan način utemeljuje se povlašten status autonomije mudrosti svijeta koja počiva na postulatima nepotrebnosti postavljanja pitanja, kako o metafizičkom uzroku nastale stvarnosti cjeline svijeta, tako i o nužnosti isključenja pitanja o Bogu.
  
  Nekima je od njih čak i moja poezija bila sasvim fina dok nisu u njoj naišli na riječ odjebati - pa to je tako neprimjereno i neraciomorfno!

  3: Da djeca misle da je poduzetnik neka struka. Naučio sam to gledajući krajičkom oka neki prilog o školi i djeci u televizijskom programu, jedan od onih koji se svako malo prigodno ubace da razvesele gledateljstvo djecom i njihovom srećom, ljepotom, a i dječjom naivnošću. I današnja djeca, kao što smo nekad i mi, očekuju puno od života, zamišljaju što će biti kad odrastu iako ne mogu posve jasno zamisliti da uopće ikad mogu biti stari kao netko poput mene. Gdje je to čovječe...
  
  Pitali su tako jednog simpatičnog dečkića što želi biti kad odraste, a on ni pet ni šest ispuca poduzetnik! Kad sam ja bio djetešce htjeli smo biti liječnici, inženjeri, slikari, znanstvenici, astronauti, vozači bagera i slično. Sad djeca žele postati nešto drugo. Vremena su druga i uvažavaju se druge stvari.

  - Dečko, što ćeš biti kad završiš školu?
  - Filantrop.
  
  - Dečko, što ćeš biti kad završiš školu?
  - Menadžer znanstvenog laboratorija.
  
  - Dečko, što ćeš biti kad završiš školu?
  - Robovlasnik.

  4: Da političari, a pogotovo njihovi pobočnici često puno vremena provode na društvenim mrežama u predizbornim razdobljima. Nakon što ih naš narod mudro izabere, mnogi se od njih povuku na puno važnije poslove i ne brbljaju više koješta sa svakakvom rajom s Twittera i Facebooka, nego samo s najuglednijim građanima i u elegantnim i dostojnim prigodama, kako i priliči ozbiljnim političarima.
  
  Dok je Zoka još bio na putu do svoje sjajne predsjedničke karijere, dok se još nije posve znalo kako će sve to završiti, po Twitteru se vrzmao Orsat Miljanić, sadašnji predstojnik Ureda Predsjednika, a tada tek kandidat koji se toj poziciji nadao. Znam dobro da se Orsat vrzmao jer se dogodilo da i meni lajka pokoji tweet, ne zato što me je pratio, sačuvaj bože, nego bi ga lajknuo onda kad bi moj tweet podijelili neki ljudi od važnosti i kvalitete koju je Orsat procijenio pa bi tek onda, s takvim važnim i kvalitetnim razlogom lajknuo ponešto. Zapravo se to događalo prilično često, pogotovo s obzirom da me nije pratio, što znači da je Orsat puno vremena provodio bodreći Zokine i svoje glasače po Twitteru, a i šire. Pogotovo bi slatko lajknuo kakvu mudru o Kolindi ili kakvu šaljivu o HDZu, to mu je bila čista milina.
  
  Kad su Zoku, a i Orsata, imenovali na njihove ugledne pozicije, nema ti više Orsata nigdje. Kakav Twitter, kakvi lajkovi, kakvi bakrači! Zasjeo čovjek gdje je htio, ne treba mu više ni glas ni potvrda, a ni mudre ni šaljive ga više ne zanimaju. Ima sad čovjek pravog posla!
  
  Inače, prije Miljanića, predstojnik Ureda Predsjednika bio je Vito Turšić, poznat po tome što je, kad je Josipović napuštao svoju dužnost, krenuo zajedno sa svim Josipovićevim ljudima, a kako su se približavali izlaznim vratima predsjedničke rezidencije, polako pomalo zaostajao iza svih. Kad svi Josipovićevi ljudi izađoše kroz vrata, ostade Vito zadnji, viknu Zbogom! njima šokiranima koji se okrenuše prema njemu, i iza njih zatvori vrata, da ostane služiti i u mandatu predsjednice Kolinde kao njen savjetnik za nešto. Štagod. Bivši predsjednik Josipović legendaran je po tome što je u procjeni i izboru ljudi bio nenadmašan i uvijek odabirao one jednako prilagodljive i mudre poput sebe. Danas je Turšić možda čak i poznatiji kao suprug aktivistice, glumice i kolumnistice Jelene Veljače.

  5: Da su države nastale raspadom bivše Jugoslavije visoko pozicionirane među državama za koje se predviđa naveći gubitak stanovništva do 2050. godine. Informacija na koju sam naletio je zapravo još iz srpnja 2019. godine, a predviđanje potpisuje UN.
  
  Evo liste zemalja za koje se predviđa da će izgubiti najveći postotak svog stanovništva u idućih 30 godina:
  
  1. Bugarska: 22.5 %
  2. Litva: 22.1 %
  3. Latvija: 21.6 %
  4. Ukrajina: 19.5 %
  5. Srbija: 18.9 %
  6. BiH: 18.2 %
  7. Hrvatska: 18 %
  8. Moldavija 16.7 %
  9. Japan: 16.3 %
  10. Albanija: 15.8 %
  
  Makedonija je na 18. mjestu s 10.9 %, a Slovenije i Crne Gore nema među prvih 20.
  
  Kad se pogleda povijest populacijskog rasta, i u Hrvatskoj, a pogotovo u BiH vidi se nagli slom rasta 1990. godine, a isto se dogodilo i u Srbiji nekoliko godina kasnije (slika ispod). Slovenija je kroz te godine prošla relativno glatko i ne opaža se nagli slom rasta. Ove su nas godine u Hrvatskoj i opet popisivali pa bismo iduće godine trebali znati koliko nas je točno i jesmo li još uvijek na čelu Europe po postotku katolika:
  
  1. Hrvatska: 86.3 %
  2. Poljska: 85,8 %
  3. Malta: 84.4 %

  

  6: Da fizičari i inženjeri već dosta dugo modeliraju aneurizme na aortama primjenom teorije elastičnosti. To su lijepi i korisni radovi u kojima se srce i krvne žile modeliraju slično balonima od elastičnog materijala. Oštećenje stijenke modelira se kao lokalna promjena elastičnih svojstava materijala. Ovisno o geometrijskoj veličini te promjene kao i o njenoj elastičnoj naravi ovisi i hoće li na tom mjestu nastati lokalizirano izbočenje stijenke odn. aneurizma. Izbočenja koja su samo s jedne strane stijenke nazivaju se sakularnim (sakularne aneurizme). Rjeđe se pojavljuju proširenja žila koja su simetrična tj. ona u kojima se žila podjednako proširi u svim smjerovima tako da joj se lokalno poveća promjer – takve se aneurizme nazivaju fuziformnim. Zanimljivo je da je nastanak elastičnog izbočenja jako ovisan o detaljima elastičnosti materijala pogotovo pri velikim deformacijama, što je grana teorije elastičnosti koja se obično ne studira u strojarskom i građevinskom kontekstu - ne želite velike deformacije materijala kad pravite stroj ili most, naravno. Jasno je stoga zašto je vrlo važno znati elastična svojstva živih materijala pri velikim deformacijama iako je to eksperimentalno izrazito zahtjevan problem (lako je studirati "mrtav" materijal no pitanje je vrijede li takve karakterizacije i za materijal kao je u punom dinamičkom i živom kontekstu organizma). Problem je bitno nelinearan i zbog ogromnih deformacija, a i zbog nelinearne (nehookeanske) ovisnosti sile o pomaku. Pročitao sam i nekoliko radova koji su studirali velike deformacije i puknuća fetalnih membrana u vrlo sličnom kontekstu.
  
  S Anžeom Božičem ove sam godine poslao rad u tisak koji je na tragu ovih istraživanja iako se odnosi na peludna zrna, a ne na krvne žile. Mi nismo studirali prsnuća krvnih žila nego zrna peludi i to na mjestima gdje su stijenke peludi mekše i tanje. Takva se mjesta nazivaju aperturama i iz njih prilikom biljne oplodnje izlaze peludne cijevi kroz koje zrna peludi dostavljaju stanice biljne sperme do ovula u plodnici tučka. No kad su u atmosferi, ta mekša mjesta na stijenci, evoluirala u kontekstu biljnog seksa, mogu postati mehanička slabost zrna peludi i dovesti do njihovog pucanja. U tom procesu zrno upija vlagu iz svoje okoline, tlak unutar zrna raste, a apertura se napuhne i pukne, posve slično kao što bi puknula oslabljena krvna žila. Slika prikazuje jednu takvu napuhnutu peludnu aperturu (žuto-svijetloplava izbočina) iz našeg rada poslanog u tisak. U medicinskom rječniku, ovo bi bila sakularna aneurizma. Studirano zrno peludi ima sveukupno 12 apertura i one se vide kao cirkularna tamnoplava područja u tvrđoj stijenci peludi prikazanoj sivom bojom. Samo se jedna od tih 12 apertura kritično napuhala i skoro sigurno puknula, iako je na našoj slici prikazana kao kompaktna struktura.

  

  7: Da postoje ljudi koji za novac pišu tuđe diplomske, magistarske pa čak i doktorske radove, što kod nas uopće nije ni problem s obzirom na to tko sve daje doktorate. Pomalo je iznenađujuće da većina tih ljudi nema ni velikog znanja, a ni inteligencije.
  
  Najinteligentniji od njih, ipak, preziru obrazovni sustav, javne institucije, a pogotovo politiku jer dobro znaju kome su sve radove napisali. Uobičajena je predizborna taktika kandidata na izborima u Hrvatskoj da jedan drugome prijeti da će otkriti gdje je kupio diplomu. Sve goli dr. sc. u nas.

  8: Da ćeš napipati trulež što god da u ovom društvu takneš.
  
  Ugledne liječnike koji koriste javne ustanove i povelike javne plaće da pacijente preusmjere u svoje privatne klinike, inače ih ni ne operiraju ili ih puste da čekaju dok ne umru.
  
  Rektora najvećeg javnog sveučilišta koji je ujedno i vrhovni arbitar Starokatoličke crkve. Istog tog rektora koji se, zajedno sa suprugom, cijepi preko reda kod profesora stomatologije koji sanja HAZU.
  
  Ugledne akademike koji su upravo tako i postali akademici, sređujući preglede, cijepljenje i operacije onima koji su ih lansirali na put savjetnika premijera i predsjednika i arbitara u povijesnim bespućima iako veze s poviješću nemaju. Predsjednika nacionalne akademije koji je arhitekt i koji bespravno gradi balkon pred očima svih stanara, na zgradi koja je zaštićeno kulturno dobro, a takvu rabotu naziva "visećim vrtom" i za nju dobiva urednu građevinsku dozvolu.
  
  Plagijatore voditelje znanstvenih centara izvrsnosti u kojima se okupila najfinija znanstvena krema, zajedno s onima koji su sjedili po vijećima i povjerenstvima koji su centre i odobravali.
  
  Ugledne poduzetnike, borce protiv uhljeba koji su bogatstvo zaradili prodajući po visokoj cijeni WC papir bolnicama, sjedeći istovremeno u upravnim tijelima javnog zdravstva. Ugledne poduzetnike koji i danas sjede po brojnim upravnim i nadzornim tijelima uprihodujući tako više od 60000 kuna plaće zahvaljujući diplomi za menadžment s privatnog banjalučkog "univerziteta" i hrvatskom doktoratu. Isti taj predsjedava usput i tijelom koje nadgleda rad Sveučilišta u Zagrebu.
  
  Zagovornike novog vremena, obrazovanja i tehnologije, savjetnike predsjednika koji jeftino iznajmljuju radnike.
  
  Biskupe koji javno zahtijevaju da "Za dom spremni" bude službeni pozdrav Hrvatske vojske. Popove, časne sestre, i vjeroučitelje-egzorciste u školama koji marljivo izrezuju "tumor komunizma" iz hrvatskog društva.
  
  Vjeroučitelje u javnim školama koji djecu vode da vide neraspadnute svece koji im daju modne savjete. Iste te vjeroučitelje koji postaju saborski zastupnici. Sindikate školstva i znanosti koji iste te vjeroučitelje uz sveopće odobravanje guraju u prve redove u borbi za svoja prava, iako vjeroučitelje u javnim školama biraju biskupi, bez javnih natječaja.
  
  Dekane nefunkcionalnih fakulteta na kojima predaju neznalice, iako službeno odobreni izvrsnici, koji sebe i svoje biraju u zvanja i lansiraju na upravne pozicije, sve po babi, kumovima i stričevima. Iste te dekane koji za rektora biraju samo onoga koji će im garantirati ugled.
  
  Fakultete koji su postali poligoni za ucjene, maltretiranje i iživljavanje na kojima najbolje profitiraju psihopati dobro uvezani u crkvene, akademske i političke sfere.
  
  Glavnu eksperticu u borbi protiv koronavirusa koja ljude koji se okupe u grupicama naziva bioteroristima, a sama odlazi mrmljati na javnoj misi, pred katedralom, uzdignuta na govornicu pred ljudima koji krše sva epidemiološka pravila koja dotična zagovara, a poslije toga ode pričati na javnu televiziju o groznim novim sojevima virusa o kojima je nešto načula. Istu tu eksperticu koja u javnu instituciju u kojoj je ravnateljica postavlja kapelicu i tvrdi da je samo pola na liječnicima, a pola je na dragom Bogu. Amen.
  
  Javnu televiziju koja služi isključivo interesima klika, koja ugošćuje samo ugledne bezveznjake koji blagoglagolje uglavnom gluposti, uvijek pazeći da ne kažu nešto istinito što bi moglo koga pri moći zasmetati. Javnu televiziju i radio na kojima su uvijek udarne vijesti crkvene, a misa svakodnevna.
  
  Političare koji, osim osobnog interesa, nemaju ni najmanje ideje kamo bi i kuda ova država trebala ići, a dobro znaju da u društvu koje su stvorili to i nije važno pa kao političke kandidate nominiraju pjevače narodnjaka, vjeroučitelje s vizijama svetaca, K1 borce i seoske zabavljače, kasno u birtiji kad se svi podnapiju pa se smiju i kad ništa nije smiješno.
  
  Ugledne kulturnjake i najizvođenije šoviniste koji, čim se za to ukaže prilika, prokazuju kolege miješane krvi i skarednog svjetonazora i zahtijevaju njihove otkaze.
  
  Ugledne znanstvenike s inozemnim sjajem koji dolaze ovdje otvarati menadžerske školice i na tome dobro zaraditi, zahvaljujući velikom svjetskom ugledu i milijunima malih crnčića koje su osobno spasili od sigurne smrti. Ugledne znanstvenike koji primaju plaću na sveučilištu, uz privatni biznis na kojem štancaju bezvezne testove za hipohondre, prozivajući pritom sve uhljebe na javnim institucijama koji ne rade isto što i oni, podmazani desetinama milijuna proračunskih sredstava i pokojim europskim milijunom jer vrag uvijek sere na veliku hrpu, pogotovo kad ima gdje.
  
  Ugledne suce koji se u pršutanama nalaze s poduzetnicima i preprodavačima nogometaša kojima sude, lijepeći pritom fete pršuta na čelo i pjevajući budnice. Ugledne suce koji su od devedesetih naovamo presudili strašno u toliko gadnih slučajeva da se svakom poštenom čovjeku prevrće želudac od toga.
  
  Ustavne eksperte koji tvrde da novac nije imovina ukoliko ga ima predsjednik države ili njegova supruga.
  
  Glumice svjetskog glasa, vremešne akademike, predsjednike, ministre i džepare iz tramvaja koji se nalaze u podrumima ločući dobro crno vino i žderući oboritu ribu, dok stroj za brojanje novca kaže CING! svaki put kad izbroji milijun.
  
  Ekonomske magove koji od devedesetih naovamo, zajedno sa svojim bračnim partnerima, uporno lažu za naknade u brojnim upravnim vijećima institucija i lopovskih biznisa koji su nastali razvaljivanjem onoga što je nekad bilo naše.
  
  Skorojeviće koji kupuju skupe slike da im idu dobro uz električne makine u garaži. Iste te skorojeviće koji su se namlatili para i para jer su, za razliku od naivaca, dobro znali da nikakvog javnog dobra više nema nego da će najamiti onaj koji jami, a kad sve prođe bit će "tko je jamio – jamio je" i nikome ništa.
  
  Mi koji pamtimo sve smo to vidjeli. To nastajanje cijele klase uglednih građana i njihove djece koji su prije toga bili, a i sad su, najobičniji lopovi i sjecikese. Vidjeli smo i pamtimo to izrastanje iz pljačke i zločina koje nam se sad prikazuje kao nešto što bismo trebali uvažavati. Onima koji to nisu vidjeli je lakše. Sva ta navala lošeg ukusa, opsesije trivijalnošću i kičem, skoro neživom plastikom, to klicanje lopovima i psihopatima, vidiocima i spasiteljima, ta mahnita plima luđaka i njihovih štovatelja može završiti jedino tragedijom.

  9: Da najskuplja tiskana knjiga koja se mogla kupiti u Hrvatskoj 2021. godine košta 19.992,00 kuna. Radi se o prestižnoj nakladi od samo 150 komada otiska Misala kneza Novaka, koji je originalno bio vlastoručno ispisan na glagoljici i darovan crkvi u kojoj će knez biti pokopan.
  
  Poznato je, naravno, da Hrvati vole novake, tvrtke, zvonimire, trpimire i ostale velikaše koji zrače veličanstvenim povijesnim svjetlom poslanim od samog Boga koji je odlučio ovu stinu podariti upravo Hrvatima i njihovim mitskim kraljevima i knezovima. Za one koji takvo što žele imati u svojoj biblioteci, da ih tješi i grije u ovim bezbožnim vremenima, pripremljeno je izdanje uvezano u telećoj koži, ručno izvezeno srebrnom svilom i optočeno zlatom. Uz njega ćete dobiti i posebne rukavice čija se upotreba preporučuje kad se lista to nadnaravno nacionalno blago. Nažalost, ako ste za knjigu saznali tek sad i poželjeli je kupiti, ovaj ste put priliku propustili jer se naklada u trenu rasprodala, ali takvih će izdavačkih pothvata biti sasvim sigurno još.
  
  Jednog dana će sasvim sigurno otisnuti i Bespuća povijesne zbiljnosti, žigosana na najfinijoj telećoj koži, izvezena srebrnom svilom i optočena zlatom, a sve će ih javne institucije kupovati za 100000 kuna, za povijest.

  A nije to ni neka nova pojava, kad je riječ o hrvatskim povjesnicima. Ali, baš zato što ona nikada ne ostaje jednostranom činidbom, zauzimam se za razotkrivanje uzročno-posljedičnih činjenica.

  Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti

  10: Da su za razne crkve i razne formalizirane varijante kršćanstva važniji dijelovi Novog Zavjeta koje sam preskakao. Upućeni mi godinama govore da potpuno pogrešno čitam Novi Zavjet i pogrešno interpretiram Isusovu ulogu i lik, u nekom svom anarho-lijevom duhu te da se koncentriram na dijelove u kojima Isus zvuči poput revolucionara, npr. kad prevrće stolove ispred hrama. Ili da se previše zadržavam na lijepim dijelovima Propovijedi na Gori koji su inspirirali mnoge ateiste i agnostike, možda pogotovo Kurta Vonneguta. Lijepo su mi objasnili da se Novi Zavjet ne može čitati samo tako, nego da ti je za njegovo razumijevanje potrebno vodstvo Majčice Crkve i da zato djeca i idu na vjeronauk da ne bi slučajno dobila kakve pogrešne ideje iz onoga što bi možda mogli sami pročitati.
  
  No, pored inspirativnih dijelova, Novi je Zavjet i riznica izrazito odbojnih ideja, koje su zapravo apologija svijeta sa gospodarima i robovima. Isus ne govori o svijetu bez robova, a evanđelisti pišu o svijetu u kojem se robovi-kršćani međusobno podržavaju i vole i pokorno slušaju svoje gospodare, no nikako o svijetu u kojem bi robovi zbacili svoj jaram i oslobodili se. To je, naravno, rezervirano za onaj drugi svijet, strpite se malo i zašutite, kud ste navalili! Zato je dobar dio Novog Zavjeta zapravo kontrarevolucionarni priručnik i sedativ za one s dna. I u pravu su bili oni koji su mi objašnjavali da se Novi Zavjet treba drukčije čitati, nije na kraju Crkva provela 2000 godina pomažući siromašnima da se oslobode, nego bogatima da ostvare kontrolu nad svojim robljem. Teolozi bi mi sigurno i ovdje apologetski napomenuli da su moja čitanja i opet posve pogrešna i citirali kakvu prigodnu Tome Akvinskog (koji inače opravdava ropstvo) ili Aurelija Augustina, ali tko još, nakon 2000 godina izmotavanja, ozbiljno shvaća teologe osim drugih teologa, da parafraziram Nietzschea?
  
  Evo u to ime nekoliko "lijepih" komada iz Novog Zavjeta – iz Starog bi se, naravno, moglo izvući još i mnogo "ljepših" primjera.

  Sluge, budite sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima. To je uistinu milost ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno. Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo.
  

  (1. Petrova 2:18)

  Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare kao Krista – sa strahom i trepetom, u iskrenosti srca svoga.
  

  (Efežanima 6:5)

  Robovi neka se svojim gospodarima u svemu podlažu, ugađaju im, ne proturječe, ne pronevjeruju, nego neka im iskazuju svaku dobru vjernost da u svemu budu ures nauku Spasitelja našega, Boga.
  

  (Titu 2:9-10)

  Robovi, slušajte u svemu svoje zemaljske gospodare! Ne naoko, kao oni koji se ulaguju ljudima, nego u jednostavnosti srca, bojeći se Gospodina.
  

  (Kološanima 3:22)

  Koji su pod jarmom, robovi, neka svoje gospodare smatraju svake časti dostojnima da se ne bi pogrđivalo ime Božje i nauk.
  

  (1. Timoteju 6:1)

  I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca.
  

  (Luka 12:47-48)

  11: Da postoje neke, valjda afričke ili oceanijske zemlje, u kojima stanovništvo gladuje ako im ne dođu turisti. Stoga oni čitavu godinu strepe hoće li im doći turisti i koliko će ih doći te koliko će noćenja ostvariti i prosječno dnevno potrošiti. U tim zemljama, valjda afričkim ili oceanijskim kako sam čuo, nema nikakve industrije niti bilo kakve druge aktivnosti koja bi stvarala nekakvu vrijednost, nego samo iščekuju turiste o čijem dolasku suštinski ovise. To se događa u Africi ili Oceaniji, koliko sam čuo, zato što oni nisu imali prilike da prođu kroz civilizacijski i industrijski razvoj karakterističan za zemlje Europe pa sad samo ugošćuju bogate Europljane i Amerikance koji na njih gledaju kao na egzotiku, potpuno izvan civiliziranog i industrijskog svijeta u kojem žive.

  12: Da je sasvim moguće da je Isus povjerio Josipu na brigu Hrvate. Tako je prvog svibnja, za blagdan Svetog Josipa Radnika izjavio nadbiskup Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Hrvatskoj.
  
  Pravoslavni je Uskrs ove godine pao na drugi svibnja pa su radnici pravoslavci, pogotovo oni u Srbiji, prvog maja prionuli farbanju jaja. Tako ti to bude kad sindikate preuzmu razni crkvenjaci i vjeroučitelji – umjesto da štrajkaju, radnici farbaju jaja. A popovi raznih provenijencija poručuju im da je sam Isus na brigu svecima povjerio odabrane narode s ovih prostora.
  
  Prvi maj uostalom u Hrvatskoj već dugo zapravo nije Praznik rada. To je blagdan Svetog Josipa Radnika i obljetnica vojno-redarstvene akcije Bljesak.

  13: Da su "resice" lijeske prepune intenzivno žute peludi u pravo doba godine. Ove sam godine suhe rese lijeske opazio i pregledao 24. veljače. Radi se zapravo o gusto pakiranim osušenim cvjetićima iz kojih su se ukazali prašnici puni žute peludi (povećani mali kvadratić fotografiji ispod).

  

  Zdrobio sam nekoliko resa u ruci i dlanovi su mi se zažutjeli. Uhvatilo se te peludi dosta na fotoaparatu, na mjestu predviđenom za držanje, a kako je podloga crna, žuti se peludni prah na njoj lijepo vidio (fotografija ispod).

  

  U analizi peludi u zraku za Zagreb (sa Štampara) na dan 24. veljače 2021. godine pisalo je da je koncentracija peludi čempresa visoka, a da su koncentracije peludi lijeske, johe i topole umjerene. Medicinsko sveučilište u Beču svakodnevno objavljuje mjerenja peludi u austrijskim gradovima, a u Grazu su tog dana bile visoke koncentracije peludi johe i lijeske, dok je koncentracija peludi čempresa bila niska. Tzv. pollen count (broj zrna peludi u nekom referentnom volumenu atmosfere) ovisi o geografiji i klimi, ali i o učestalosti određenih biljnih vrsta na određenom teritoriju. Alergija na pelud lijeske je česta, imam je i ja, ali do tog dana nisam osjetio veće probleme (tog sam je dana malo ipak osjetio nakon prčkanja po peludi). Maksimum peludne sezone lijeske, kad ona otpušta najviše peludi u zrak, ovisi o geografiji, ali uglavnom je u prvih nekoliko dana ožujka. Cvjetovi su bili suhi, prašnici su se otvorili, pelud se skoro razdvojila i čekala je tek malo vjetra da poleti zrakom.
  
  Lijeska je biljka koja se oprašuje pomoću vjetra, a u atmosferi praktički isključivo nalazimo pelud takvih biljnih vrsta (anemofilne biljke). Kako te biljne vrste ne ovise o kukcima-oprašivačima, cvjetovi su im skromni i neprivlačni, nepristupačni za kukce, ali ih je ogroman broj, kao što je i količina peludi koju proizvode. Takve se biljne vrste oslanjaju na puku slučajnost – od ogromnog broja zrnaca peludi koju biljka otpušta u atmosferu, pokoje će sletjeti na (ženski) cvijet i oploditi jajašce. No, zbog toga će atmosfera biti puna peludi, a alergičari će kihati, suzit će im oči, a oni koji su najteže alergični mogu imati i napadaje astme. Darwin je u Porijeklu vrsta zapisao:

  Ako se divimo onim nekoliko genijalnih strategija kojima se cvjetovi orhideja i mnogih drugih biljaka oplođuju posredstvom insekata, ne bismo li jednako savršenim dostignućem trebali smatrati guste oblake peludi koje stvaraju jele, zato da bi svega nekoliko zrnaca slučajni povjetarac nanio na ovule?

  Charles Darwin, O porijeklu vrsta, moj prijevod s engleskog

  Oko 6% cvjetnica (biljaka koje proizvode cvjetove) ima spolove razdvojene na različitim jedinkama. To znači da postoje muške i ženske jedinke. Sve su golosjemenjače (npr. borovi, smreke, čempresi, ginko...) takve biljke. Muške jedinke imaju isključivo muške cvjetove s prašnicima tj. proizvode isključivo pelud, a nemaju cvjetove s tučkom i jajašcima. Ženske jedinke ne proizvode pelud nego imaju samo cvjetove s tučkom. Plodove, kakvi god bili, proizvode, naravno, isključivo ženske jedinke.
  
  I upravo zbog tih plodova koji sa stabala otpadaju kad im je vrijeme, u gradovima se desetljećima izbjegavala sadnja ženskog drveća nego su se sadile samo muške varijante drveća (topola, javor, vrbe, ginko...). Pa iako s muškog drveća ne otpadaju plodovi i ne prljaju pločnike, to drveće proizvodi ogromne količine peludi i otpušta je u zrak. Zato je urbana hortikultura donedavno bila zdravstveno opasna (a moglo bi biti da je i dalje), s obzirom da sve veći broj ljudi ima alergije, a to je posebno opasno u gusto naseljenim gradovima gdje su biljne vrste umjetno odabirane što je rezultiralo proizvodnjom ogromne količine peludi.

  14: Da neki od mojih poznanika, u godinama u kojima su bili njihovi očevi kad smo bili studenti, postaju posve isti kao i njihovi očevi. I to posebno oni koji su se protiv svojih očeva najviše bunili, koji su se uporno trudili postati nešto drugo, a na kraju postali upravo ono protiv čega su se bunili.
  
  Teško mi je reći o čemu se tu radi. Neki bi vjerojatno rekli da odgoj i genetika tako funkcioniraju, no meni se čini da je taj problem prilično kompleksne naravi.
  
  Što se mene tiče, čini mi se da su svi moji intelektualni napori nakon adolescencije bili usmjereni prema razgradnji svih identiteta koji su mi dani i preispitivanju komadića koji bi nakon tog posla ostali. Shvatio sam valjda da nijedan kolektivni identitet nije moj i da je svaki izgrađen s nečijim tuđim interesima i ciljevima koje ne mogu poduprijeti ni intelektualno ni emotivno. Sve je moje polagano sazrijevanje bilo proces odbacivanja identiteta i sve nevoljkijeg izjašnjavanja unutar predefiniranih kategorija – nacionalnih, profesionalnih, klasnih, kulturnih, estetskih, obiteljskih, vjerskih i nevjerskih. Za mene identitet nije ono masovno što se prihvaća nego sve ono masovno što se odbacuje. Stoga mi je sve teže razgovarati s ljudima koji život provode utvrđujući identitete, čak i kad ih nazivaju "pluralnim". A da i ne govorimo o budali i lažljivcu koji se kunu u jednoznačan i "čist" identitet i ponosno ga i zagriženo "čuvaju". Treba reći: nisam, dakle jesam.
  
  A što se tiče mojih roditelja, ja sam im zahvalan što su mi omogućili da postanem baš ono što sam htio postati, čak i kad nisam imao pojma što je to, i što su na vrijeme odustajali od "odgoja" čak i u situacijama u kojima su bili posve sigurni da sam u krivu. U ovim već prezrelim godinama mogu sa sigurnošću reći da ne sličim ni svojoj majci ni svome ocu i na tome sam im zahvalan.

  15: Da pravi domoljubi ni slučajno ne govore Banija nego Banovina. Spoznao sam to nakon potresa koji je pogodio Baniju, odn. Petrinju i Glinu kad je većina medija uporno forsirala ono Banovina umjesto Banija. HDZovka Dubravka Šuica je za one malobrojne medije koji su se ipak odlučili za Baniju izjavila da su to mediji koji žele rušiti HDZ. A potom je SDPovka Glasovac izjavila da je stav Dubravke Šuice, inače zastupnice u EU parlamentu, "sramota za HDZ, Hrvatsku, a i cijelu Europsku uniju".
  
  Mene je u ovoj izmjeni zamisli o tome što je za našu Hrvatsku sramota ipak više potaknula izjava zastupnice Glasovac koja je najobičnija finta, zapravo laž, jer pretpostavlja da je postojala ili čak da postoji ta neka Hrvatska koju Glasovac spominje i koja bi se Šuice i HDZa trebala sramiti. Takva Hrvatska nije nikad postojala, još otkako je Franjo Tuđman zasjeo za njeno kormilo pa odjednom npr. proglasio da je ime "Dinamo" srbo-komunističko naslijeđe i da se najvažniji nacionalni klub mora zvati hrvatskije. Tad se odjednom pojavio neki strani jezik koji ni pod koju cijenu nije smio koristiti riječi koje koriste Srbi, koji je tražio izmišljotine iz povijesti i korienske krivotvorine svakakve vrste ne bi li se prikazao drukčijim, samostalnim i suverenim, kakva je navodno bila i država koju su nam tako reklamirali.
  
  Jezik je tako, uz sveopće odobravanje, postao znak prepoznavanja i domoljublja, "naše stvari" koja je, naravno, posve drukčija od svega srpskog. Pojaviše se velikani i banovi, razni trpimiri i zvonimiri, povijesne uzdanice presvijetlog hrvatstva. U isto su se vrijeme na tom valu jezičnog i domoljubnog oduševljenja vozili razni Kutle, Gucići, Todorići, Rajići, Rojsevi, objašnjavajući nam na tom novom jeziku kako je u novoj državi svima dostupno baš sve, kao i njima koji se iz skromnih početaka konačno uzdigoše na mjesto koje im od stoljeća sedmog pripada i prigrabiše sebi brigu da raspolažu svime onim što smo mislili da je naše. U isto su to vrijeme otkaze dobivali oni koji se ne snađoše u novom vremenu i novom jeziku, pogotovo ako su ne daj bože bili Srbi ili slučajno u razredu pred učenicima rekli "tavanica". I ništa se nije promijenilo ni kad bi SDP došao na vlast, moglo bi se čak reći da je sve bilo samo gore.
  
  Stoga je ta priča zastupnice Glasovac najobičnija šarena laža. Ona bi htjela da vjerujemo da postoji ta neka Hrvatska koja je široka i tolerantna i koja govori sve svjetske jezike i razumije svačije probleme.
  
  Ne postoji, a pogotovo ne postoji u SDPu, kao ni u HDZu. Radi se o bespućima povijesne zbiljnosti, kao i obično.

  U sazvježđima su snovi i slutnje
  uljudbe (drevne i) nove:
  u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
  da obzorja svemiropolisa zamamna
  na orisu horizonta još maglena
  u vidozorju duhovnih muževa
  što stazama trnja i otrovanih ruža
  ustrajahu u raspeću svoga duha
  do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

  Franjo Tuđman, odlomak iz pjesme Biti i mniti svemiropolisno

  16: Da postoji "ugled Zagrebačkog sveučilišta". Naučio sam to u veljači kad je aktualan bio Sveučilišni savjet, nekakvo tijelo koje imenuje Sabor i kojem je predsjednik bio dr. sc. Luka Burilović, ujedno i predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Pisalo se za tog Burilovića da ima barem 56000 kuna plaće, a da je diplomirao u Republici Srpskoj. Htjelo se valjda reći da je skandalozno da ugledno Zagrebačko sveučilište nadgleda netko s diplomom iz, zamisli, Republike Srpske, iako Burilović ima sasvim ispravan i uglancan doktorat sveučilišta koje nadgleda, dakle onog iz Zagreba.
  
  Malo sam zbrajao pa zaključio da je sasvim vjerojatno da Burilović ima barem tih 56000 kuna koje su mu novinari našli zbrajajući razne prevažne uloge koje obavlja u hrvatskom društvu. On na kraju nije ništa neobično na hrvatskoj sveučilišnoj sceni gdje ima akademskih udarnika koji sasvim sigurno pozbrajaju plaću kakvu ima i Burilović. Jest, jagma za počasna i akademska zvanja tipično je malograđansko klanje za toge i medalje, ali ima u tome i fine šuške. Emeritusi tako dobivaju redovito oko 2000 kn mjesečno uz mirovinu (neto), a mogu uloviti štogod i s projekata ako su spretni, jer im se dopušta sudjelovanje na projektima. Akademici pak svaki mjesec dobivaju i neto "mjesečnu nagradu (!) u visini prosječnog osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj za prethodno tromjesečje" te, ako su u mirovini, još jedan (!) "dodatak mirovini u visini utvrđene proračunske osnovice u Republici Hrvatskoj za godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu" – taj dodatak iznosi više od 3500 kuna, premda je točan broj teško pronaći zbog formulacije zakona. Znači barem jedanaest tisuća kuna pored mirovine. Plus razne naknade za sudjelovanje u povjerenstvima, odborima i tako to - otvaraju se tu i velike i raznovrsne mogućnosti dodatne zarade.
  
  Zabrinuo se pisanjem medija o plaći i diplomi dr.sc. Burilovića i predsjednik Matice hrvatskih sindikata, Vilim Ribić i poslao pismo predsjedniku Republike objašnjavajući mu da postoji opasnost rastakanja kvalitetnih institucija u ovoj zemlji. Mislio je valjda na sindikate obrazovanja koje on predstavlja već 30 godina, Sveučilište neumirovljivog rektora Borasa i Burilovićevu Hrvatsku gospodarsku komoru.
  
  To što narodu treba i što nikako ne smijemo izgubiti se inače zove "čast i ugled Sveučilišta". Radi se tu o građanskom fetišu akademije, neuništivom kao što je i katolička vjera. Građani, doduše, uglavnom priznaju da su vidjelice lažne, ali uporno očekuju one prave. Kao i Sveučilište. I u tome je sam rektor sporedna priča. Nije tu bitan rektor, nego ugled Sveučilišta koji on ne može održati, tako je tih dana govorio jedan od dekana zagrebačkih fakulteta. Znači da je Boras mogao održati taj prevažni "ugled" Sveučilišta onda bi bilo sve u redu? Hrvatska sveučilišna malograđanština uvijek je fiksirana na ugled, a kad im se on malo zamagli, onda bi mijenjali rektora. Zbog ugleda. Ostaje nam, dakle, samo pitanje tko će biti Borat poslije Borata i tko će se ugledno prešetavati u togi, s medaljama oko vrata.
  
  Nije u svemu tome previše bitno što studentima predaju plagijatori i neznalice, iako ovjereni izvrsnici, što su počasne doktorate podijelili čovićima i sličnima, što dolaze i izabiru se u zvanja po babi, kumovima i stričevima, što održavaju smjerove koji imaju samo ime, a zapravo nikoga tko bi mogao i htio nešto smisleno na njima predavati, što začas založe diplomu i mišljenje ako se ukaže kakva profitabilna prilika. Nije bitno ni što su im fakulteti postali poligoni za korupciju, ucjene, maltretiranje i iživljavanje, na kojima najbolje profitiraju psihopati dobro uvezani u crkvene, akademske i političke hijerarhije i dobro upoznati s prljavštinama svih vrsta. Ništa od toga nije, dakle, bitno, bitno je samo da im Boras ne može održati ugled. Koji ugled? Ugled Zagrebačkog sveučilišta, to je nešto slično rogu uskršnjeg zeca.
  
  A najgore od svega je tko se sve "suprotstavlja" Borasu i predstavlja kao borac za ugledno i bolje Sveučilište i navodni glas razuma. Onome tko takve poznaje iz prve ruke jasno je da je svaka bitka za Sveučilište izgubljena. Bila je zapravo izgubljena od samog početka, ništa se novo ne događa u ovim desetljećima poraza. Poznajući na vlastitoj koži neke od tih hrabrih boraca za "novo Sveučilište" i izdvajanje fakulteta, mogu garantirati da bi njihovo "novo Sveučilište" bilo potpuno isto kao i Borasovo jer su i oni potpuno isti kao i Boras, samo nisu na njegovoj funkciji. Oni i ne znaju za drukčiji način akademskog bivanja osim onog feudalnog i drugi način mišljenja osim sluganskog i poltronskog, sve dok ne dođe vrijeme da prikolju kralja i preuzmu žezlo. Ništa se, dakle, neobično ne događa, tek su se u baruštini, gdje su se u mulju desetljećima gostile žabe, jedna masnija od druge, pozivajući samo odabrane za svoj stol od muha i komaraca i dobro pazeći na poredak i ugled, raskreketali žapci protiv glavnog žapca iz bare. Živnule su žabe u toj borbi za pravdu i ugled bare i svaka se ponadala da će upravo ona postati glavna i najuglednija žaba s togom i lancem od nanizanih medalja.
  
  Ja o svemu tome već dugo pišem, a ovdje navodim tek jedan odlomak iz intervjua u Novostima iz rujna prošle godine:

  Sveučilište i akademija glavna su ishodišta sveukupnog društvenog poltronstva i konformizma. Kod nas čak ima pojedinaca koji javno dižu glas protiv rektora Borasa, dok istovremeno u vlastitim fakultetskim vijećima prešućuju najgore zloporabe ovlasti i moći zato što znaju da im napredovanje i financiranje ovise o volji klika i lokalnih moćnika i o tome da zašute kad treba. Svemu tome doprinosi i izrazito sumnjiv protok novca prema Sveučilištu koji ste spomenuli, kao i netransparentno javno financiranje znanosti koje je u korijenu mnogih zala koja sam ranije spomenuo. U tome ogromnu ulogu ima kvarno djelovanje Hrvatske zaklade za znanost koja je jedini izvor javnih sredstava za istraživanje i na čijem se čelu nalazi isto vodstvo već više od sedam godina. Neki su se od tih ljudi navukli na moć koju imaju i koju zapravo nitko ne kontrolira. Naša znanstvena zajednica uglavnom oportunistički i u sav glas o svemu tome šuti jer znaju da im je tako povoljnije i da će, ako budu umiljati, možda uloviti kakvu mrvicu. Kod nas nije problem Boras, on je samo manifestacija trulih trendova u akademskoj zajednici. Kad Boras jednom ode, pitanje je samo tko će biti Boras poslije Borasa.

  17: Da djecu na satovima vjeronauka u školama uistinu svašta pitaju. Tako je u ožujku učiteljica vjeronauka od učenika osmog razreda Osnovne škole "Milan Brozović" iz Kastva tražila da navedu tri osobe koje bi odabrali kao suputnike u kupeu i tri s kojima nikako ne bi htjeli putovati:

  Ukrcavaš se na vlak na relaciji Zagreb – Indija. Put će trajati tjedan dana. Putuješ u kupeu s još tri osobe. Zamisli da dobiješ popis osoba koje možeš birati kao suputnike u svom kupeu. Osobe su sljedeće:
  
  - homoseksualac
  - srpski vojnik iz Bosne
  - afrička žena koja prodaje proizvode od kože
  - mladi umjetnik koji boluje od AIDSa
  - Rom koji je tek izašao iz zatvora
  - reper koji živi alternativnim načinom života
  - Indijka s jednogodišnjim djetetom
  - prostitutka iz Berlina
  - engleski nogometaš
  - turska glumca vrlo uspješna u Hollywoodu
  - hrvatski tajkun
  - Jehovin svjedok
  - kompjutorski haker
  - liječnik specijalist za pobačaje
  - stariji redovnik s Biblijom u rukama

  Jadna su dječica odabrala ono što im se za sat vjeronauka činilo kao točan odgovor, a to je većinom bio stariji redovnik s Biblijom u rukama.
  
  Ah, kako je samo svijet jednostavan kad ga predstavlja učiteljica vjeronauka, sve je tu jasno, da postoje pravi i alternativni način života, da Rom obično izlazi iz zatvora, da homoseksualca sasvim dovoljno određuje to što je homoseksualac, da redovnik uvijek ima Bibliju u rukama i smiješak na licu.
  
  Ja, naravno, nemam nikakvu namjeru diskriminirati, ali sjediti tjedan dana u vlaku pored starijeg redovnika s Biblijom u rukama moglo bi biti očajno naporno. U interesu dječice pitalicu je trebalo učiniti zanimljivijom tako da zamisle sjedenje u vlaku pored starijeg redovnika s Nietzscheovim Antikristom u rukama:

  Svako sudjelovanje na službi božjoj atentat je na javno ćudoređe. Treba biti okrutniji prema protestantima negoli prema katolicima, okrutniji prema liberalnim protestantima negoli prema strogim vjernicima. Zločinstvo što smo kršćani raste za onoliko koliko smo bliži znanosti. Stoga je filozof zločinac nad zločincima.

  F. Nietzsche, Antikrist (1888)

  A mogli su zamisliti i prostitutku iz Berlina koja pravi fenomenalan burek i svako malo citira Bernharda.

  Ljudima kao što je gostioničarka pojmovi poput poštovanja ili strahopoštovanja velika su nepoznanica. Ona ide u crkvu jer ne želi da je ogovaraju. Inače bi propala među ljudima koji su sebi utuvili u glavu da je red ići u crkvu. Utapanje među seljacima kukavno je utapanje. Oni mirno gledaju kako se njihova žrtva bori i kako je valovi poklapaju, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu: pustiti da zao čovjek, onaj koji ne pripada među njih, jednostavno propadne. Onaj koji nije dao da mu se išta kaže, kojega ni u što nisu uspjeli uvjeriti.

  Thomas Bernhard, Mraz

  A mogli su zamisliti liječnika specijalista za pobačaje koji desetljećima ništa ne radi zbog priziva savjesti. Htio bi postati slikar cvijeća, ali boji se da je već prestar za to i da nema dovoljno strpljenja.
  
  A mogli su zamisliti i starijeg redovnika s Biblijom u rukama koji želi promijeniti spol.

  << Slikarska lubanja

  52 stvari u 2021. godini, drugi dio >>

  Zadnji put osvježeno 11. prosinca 2021. godine