Željka Mandić o "Problemu promatrača" (14. veljače 2018. godine)

Nikad nisam nešto voljela SF žanr, valjda zbog predrasuda da su to samo specijalni efekti, čudne naborane glave iz Zvjezdanih staza i fantazija radi fantazije. Ali evo, izgleda da ono što je u SF-u najbolje nije ništa izvanjsko, nego idejno, introspektivno, uključujući ljepotu, paradoks, sumnju, a i satiru. A Šiber to zna lijepo ispreplesti i uvezati u interesantnu cjelinu, čak i neovisno o samoj fabuli koja jest napeta, ali nije presudna. Riječ je o njegovom romanu «Problem promatrača». Kako je >> dostupan u PDF formatu, već sam nekako i zaboravila za njim posegnuti, valjda zato jer mi ne stoji na polici s knjigama.

Kad dojmove o nekoj knjizi želim podijeliti, to je najprije zato jer me na neki način proširila. Ova me još više naučila skromnosti i toleranciji, otvorenosti. Jer naime, riječ je o znanju, o mišljenju, načinu spoznavanja istine koja nikad nije neovisna o onomu koji ju traži, promatra i zaključuje. Jer apsolutna istina ne postoji. Priroda nečije istine i razina njezine snage ovisi o kapacitetima spoznajnog aparata, kako njegove materijalne osnove (npr. neurona kod čovjeka), tako i one funkcionalne (npr. način umreženja neurona i nihova iskoristivost). Ljudski neuroni i njihov način umreženja su doseg (trenutne) ljudske vrste.

Mislim da je svemir mnogo više od onoga što je moguće spoznati ovakvim neuronima. Gotovo sam siguran da njihov evolucijski ustroj daje samo blijedu projekciju svemirske mnogoznačnosti na prostor mnogo niže dimenzionalnosti.

Pa čak i matematika, za koju sam mislila da je univerzalni jezik koji leži u prirodi i pomaže da ju objasnimo, čak je i matematika propitana u romanu jer je bitno ljudska.

Matematička aktivnost i procedura su samo odjek našeg neuralnog ustroja. Ništa više od toga i ništa vrijedno glorifikacije. Matematiku su vaši umovi izmislili da se bolje snalaze s iskustvima koje su primali, a fiziku su stvorili zato da se ne boje crnih mačaka.
kocke

Satirom su natopljeni osvrti na suvremenu znanost kojoj težnja i želja za spoznajom pada u drugi, treći, ako uopće u ikoji plan, iza onog velevažnog komercijalnog i primijenjenog. Zašto i kako nešto funkcionira, živi ili se manifestira u prirodi, ma to je nebitno, u modi su tehnološki narcisi, a ne filozofi-umjetnici.

Umjetnost kao i znanost traži promjenu perspektive, drugačiji način poimanja i mišljenja. To je mjesto gdje prava znanost i prava umjetnost postaju jedno.

Istočnjačke me mudrosti uvijek prizemlje i oduševe jer daju tu drugu potrebnu perspektivu, tu tako istinitu dvojnost:

I duh koji nema želje vidi što je skriveno, a duh koji stalno želi vidi samo ono što želi.

U suštini roman sugerira sljedeće:

Znanost ne postoji bez nas kao promatrača, i samo s nama kao promatračima ima smisao i kontekst. Znanost nema veze sa svijetom kakav jest po sebi nego samo s načinom na koji mislimo. Znanost uvodi red u naše poimanje svijeta, a ne govori ništa o svijetu samom. Jer, vidite, moramo biti skromni. Naša svijest je samo mali i vrlo ograničeni djelić svijeta. Nema smisla govoriti o velikim stvarima.

Nadalje se razvija dijalog o problemu našeg promatranja svijeta, pošto mi ipak interpretiramo signale iz okoline kroz sustav koji je evoluirao milijunima godina i koji nas, kao takav, ograničava da spoznamo konačnu istinu, što vodi do odbacivanja koncepta „istine“ i prihvaćanja da je u znanosti riječ o našem odnosu sa svemirom, prije nego o našem opisu svemira.

Završava onom izazivajućom Nietzscheovom:

Ne-moći-protusloviti, to dokazuje neku nemoć, nipošto neku „istinu”.

Zato, samozvani, oholi licencirani vlasnici apsolutnih istina, razmislite još jednom, i ponderirajte svoje zaključke ograničenošću svoje perspektive, ma čija god bila, ali je (samo) ljudska.

Željka Mandić, 3. veljače 2018. godine.

Tekst, koji je autorica naslovila Drvo znanja s evolucijskim otiskom čovjeka, preuzet je s njene osobne Facebook stranice s dopuštenjem.

"Problem promatrača" možete u PDF formatu >> downloadirati OVDJE.

Moj mali dodatak

Željka je u pravu. Roman zbilja iznosi radikalno pesimistično stajalište o krajnjim dosezima znanosti. Tu se radi o dosezima u pitanju smisla, konačnog razloga zbog kojeg postoji nešto umjesto ničeg, svrhe, te krajnjeg i potpuno konzistentnog opisa stvarnosti koju živimo. Takav opis stvarnosti za Jajoglavog nadilazi korisnost modela u uobičajenim stvarima - lijekovima, tehnologiji, predviđanju vremena i detaljnom opisu fenomena. Za Jajoglavog su ova pitanja sekundarna. On(o) uz pomoć znanosti pokušava dosegnuti krajnje istine, koje su za njega - biće izmješteno iz evolucije, stvoreno da bude stroj - od posve osobnog značenja te zaključuje da je takav pokušaj nužno osuđen na propast i paradoks zbog evolucijske ograničenosti ljudske vrste i naravi onoga što se uopće može misliti ljudskim neuronima.

Osjetio sam ipak potrebu da dodam da je moje mišljenje o korisnosti znanosti u manjim i "zemaljskim" stvarima ipak izrazito pozitivno - ja sam probleme smisla i značenja, za razliku od Jajoglavog, odavno delegirao u izvan-znanstvenu i vrlo osobnu domenu. Pri tom je potrebno, naravno, prepoznati gdje je granica iza koje znanost ostaje nijema i nemoćna. No, u pitanjima koristi za ljudski rod, otkrivanja lijekova, cjepiva, mikroskopskih uzročnika bolesti, izgradnje svemirskih letjelica, formulacije potpuno novih tehnologija, stvaranju razumnih, provjerljivih i prediktivnih teorija te, općenito, određenja istine - da, istine, bez relativizacije ovaj put - istine o vrlo konkretnim stvarima, o HIVu, o yersiniji pestis, o bubregu i neuronu, znanost je nenadmašan pothvat ljudske vrste. U to ne treba sumnjati.

Znanost je, na kraju, otrežnjujući pothvat. Ona nam ne može reći ništa o božanskom, ali nam svakako može reći kad nam o božanskom lažu. Ili kad sve to nema baš nikakve veze s nama.

I ima li nekog smisla u svemu tome? Postoji li bradati mehaničar, Veliki Duh - Stvoritelj sveg živoga, tvorac teatra apsurda u kojemu se glumci izmjenjuju recitirajući iste tekstove iznova i iznova i tako milijunima godina? I je li on dobar pa nam je dao mozak i razum kojim ga možemo spoznati? Vi i ja smo dokaz da, ako on i postoji, mi nemamo ništa s tim. Ni s njim. Sam apsurd bivanja na našoj projekciji ga čini potpuno nepotrebnim, postojao on ili ne, bio on dobar ili potpuno nezainteresiran. Mi zbilja nemamo ništa s tim.
<< Cellular Patterns O busenu trave >>

Zadnji put osvježeno 14. veljače 2018. godine