Željka Mandić o "Problemu promatrača" (14. veljače 2018. godine)
Nikad nisam nešto voljela SF žanr, valjda zbog predrasuda da su to samo specijalni efekti, čudne naborane glave iz Zvjezdanih staza i fantazija radi fantazije.
Ali evo, izgleda da ono što je u SF-u najbolje nije ništa izvanjsko, nego idejno, introspektivno, uključujući ljepotu, paradoks, sumnju, a i satiru. A Šiber
to zna lijepo ispreplesti i uvezati u interesantnu cjelinu, čak i neovisno o samoj fabuli koja jest napeta, ali nije presudna. Riječ je o njegovom romanu
«Problem promatrača». Kako je >> dostupan u PDF formatu, već sam nekako i zaboravila za njim posegnuti, valjda
zato jer mi ne stoji na polici s knjigama.
Kad dojmove o nekoj knjizi želim podijeliti, to je najprije zato jer me na neki način proširila. Ova me još više naučila skromnosti i toleranciji, otvorenosti.
Jer naime, riječ je o znanju, o mišljenju, načinu spoznavanja istine koja nikad nije neovisna o onomu koji ju traži, promatra i zaključuje. Jer apsolutna istina
ne postoji. Priroda nečije istine i razina njezine snage ovisi o kapacitetima spoznajnog aparata, kako njegove materijalne osnove (npr. neurona kod čovjeka), tako
i one funkcionalne (npr. način umreženja neurona i nihova iskoristivost). Ljudski neuroni i njihov način umreženja su doseg (trenutne) ljudske vrste.
Pa čak i matematika, za koju sam mislila da je univerzalni jezik koji leži u prirodi i pomaže da ju objasnimo, čak je i matematika propitana u romanu jer je bitno ljudska.
Satirom su natopljeni osvrti na suvremenu znanost kojoj težnja i želja za spoznajom pada u drugi, treći, ako uopće u ikoji plan, iza onog velevažnog komercijalnog i primijenjenog. Zašto i kako nešto funkcionira, živi ili se manifestira u prirodi, ma to je nebitno, u modi su tehnološki narcisi, a ne filozofi-umjetnici.
Istočnjačke me mudrosti uvijek prizemlje i oduševe jer daju tu drugu potrebnu perspektivu, tu tako istinitu dvojnost:
U suštini roman sugerira sljedeće:
Nadalje se razvija dijalog o problemu našeg promatranja svijeta, pošto mi ipak interpretiramo signale iz okoline kroz sustav koji je evoluirao milijunima godina i koji nas, kao takav, ograničava da spoznamo konačnu istinu, što vodi do odbacivanja koncepta „istine“ i prihvaćanja da je u znanosti riječ o našem odnosu sa svemirom, prije nego o našem opisu svemira.
Završava onom izazivajućom Nietzscheovom:
Zato, samozvani, oholi licencirani vlasnici apsolutnih istina, razmislite još jednom, i ponderirajte svoje zaključke ograničenošću svoje perspektive, ma čija god bila, ali je (samo) ljudska.
Željka Mandić, 3. veljače 2018. godine.
Tekst, koji je autorica naslovila Drvo znanja s evolucijskim otiskom čovjeka, preuzet je s njene osobne Facebook stranice s dopuštenjem.
"Problem promatrača" možete u PDF formatu >> downloadirati OVDJE.
Moj mali dodatak
Željka je u pravu. Roman zbilja iznosi radikalno pesimistično stajalište o krajnjim dosezima znanosti. Tu se radi o dosezima u pitanju smisla, konačnog razloga zbog kojeg
postoji nešto umjesto ničeg, svrhe, te krajnjeg i potpuno konzistentnog opisa stvarnosti koju živimo. Takav opis stvarnosti za Jajoglavog nadilazi korisnost modela u uobičajenim stvarima - lijekovima, tehnologiji, predviđanju
vremena i detaljnom opisu fenomena. Za Jajoglavog su ova pitanja sekundarna. On(o) uz pomoć znanosti pokušava dosegnuti krajnje istine, koje su za njega - biće izmješteno iz evolucije, stvoreno da bude stroj - od posve osobnog
značenja te zaključuje da je takav pokušaj nužno osuđen na propast i paradoks zbog evolucijske ograničenosti ljudske vrste i naravi onoga što se uopće može misliti ljudskim neuronima.
Osjetio sam ipak potrebu da dodam da je moje mišljenje o korisnosti znanosti u manjim i "zemaljskim" stvarima ipak izrazito pozitivno - ja sam probleme smisla i značenja, za
razliku od Jajoglavog, odavno delegirao u izvan-znanstvenu i vrlo osobnu domenu. Pri tom je potrebno, naravno, prepoznati gdje je granica iza koje znanost ostaje nijema i nemoćna. No, u pitanjima
koristi za ljudski rod, otkrivanja lijekova, cjepiva, mikroskopskih uzročnika bolesti, izgradnje svemirskih letjelica, formulacije potpuno novih tehnologija, stvaranju razumnih,
provjerljivih i prediktivnih teorija te, općenito,
određenja istine - da, istine, bez relativizacije ovaj put - istine o vrlo konkretnim stvarima, o HIVu, o yersiniji pestis, o bubregu i neuronu, znanost je nenadmašan pothvat
ljudske vrste. U to ne treba sumnjati.
Znanost je, na kraju, otrežnjujući pothvat. Ona nam ne može reći ništa o božanskom, ali nam svakako može reći kad nam o božanskom lažu. Ili kad sve to nema baš nikakve veze s nama.
<< Cellular Patterns | O busenu trave >> |
Zadnji put osvježeno 14. veljače 2018. godine