Vodene vedute: Vis, 24. siječnja 2014. godine
Dugo sam razmišljao kako nastaviti s "Konstrukcijom stvarnosti" u ovoj godini. Pojavilo se u mom životu, naime, mnogo aktivnosti
kojih nije bilo prošlih godina. Mnogi od čitatelja "Konstrukcije" znaju da sudjelujem u emisiji >> "Peti dan"
Hrvatske televizije, a to je aktivnost koja oduzima mnogo od onog vremena koje bi inače išlo u "Konstrukciju stvarnosti". Dodatno,
imam jedan cakani znanstveni problem koji traži upornosti i razmišljanja - drobi mi dva računala već 5 mjeseci.
I tako sam mislio, mislio i na kraju smislio: ova će, 2014. godina "Konstrukcije stvarnosti" biti posvećena akvarelnim vedutama
mjesta koja sam imao sreće posjetiti. Objavljivat ću akvarele malih dimenzija, načinjene ili prema mojim fotografijama tih mjesta ili prema
skicama, ili načinjene na licu mjesta. To je aktivnost koja me i zanima, s obzirom da sam do sad rijetko u akvarelu slikao vedute i
pejzaže, a i mogu je redovito održavati tijekom ove godine.
Vedute će biti popraćene mojim kratkim prisjećanjima na mjesto o kojem se radi. Više će to biti nekakav "tok svijesti" umjesto pokušaja da
"zbilja" opišem mjesto. Pa da počnemo. Vis.
Vis. Porezao sam se guleći grejp. Goga divlja, a ja sam nekako savršeno miran, premda krv lipti. U gradskoj ambulanti nema nikoga. Zaključano.
Nekoliko staraca na kamenoj klupici nezainteresirano gleda prema meni i rupčiću kojeg držim omotanog oko prsta koji postaje sve crveniji. Govore
nekim, na momente brzim, a na momente posve lijenim jezikom koji samo površno razumijem. Nema nikoga. Zatvoreno. Ne mogu tu više sjediti, usprkos
Goginom protestiranju, odlazimo. Nema nikoga. Zaljučano. A i krvarenje je skoro prestalo. Pa nije to ništa.
Vis. Skačem i plivam preko puta. Tamo je sklonište za podmornice. Bojim se da se ne ozlijedim, sve je rđavo. Popeo sam se i ulazim u dubinu. Sve je mračnije.
Kad vrištim odjekuje.
Vis. Htio bih se tu okupati, ali su valovi gigantski. Ne mogu ipak onoj koju volim priuštiti toliko tjeskobe, da me sa zebnjom čeka dok ja
guštam u borbi s morem. Ne može ono meni ništa, ali dobro. Neki drugi put.
Vis. Pijemo coca-colu s limoncellom. Goga nije nikad prije pila limoncello. Fenomenalno paše na ovoj vrućini. Pas ispod stola do nas izgleda
kao da je mrtav.
Vis. S otočkog smetlišta gledamo prema Komiži. Nikad nisam vidio spektakularniji zalazak sunca. Crvena kugla se rastapa u valovima kako zaranja
u more. Šteta što smrdi, ali obećao sam sebi da ću ovdje doći još jednom prije nego što umrem. Spuštamo se u Komižu, jedemo komišku pogaču. Nije bog zna šta.
Vis. Ima na Visu mjesto koje se zove Žena Glava. Penjemo se prema najvišem vrhu. Odašiljač. Tu je, u spilji, navodno bio Josip Broz za vrijeme rata.
Ovdje se osjeća ljekoviti vjetar. Zamišljam se kako spavam u spilji, a u jutro budim, izlazim, pijem kavu i pušim.
Vis. Nikad nemojte zaboraviti na trajekt koji vozi do Visa ponijeti kapu ili suncobran.
| << Mutacije ljubavi | Vodene vedute: Ljubljana >> |
Zadnji put osvježeno: 24. siječnja 2014. godine.