Vodene vedute: Brijuni, 25. siječnja 2015. godine

Brijuni. Hrvatska.

Nikad se bolje nisam u životu okupao nego na Brijunima. 2000. godine. Premda sam na tom istom kupanju, u uzburkanom, sivo-zelenom moru spasio svog druga od utapanja. Točnije, on je skoro utopio mene kad se preko mojih leđa i ramena, u stresu i panici konačno uspeo na strme stijene na obali. Ali preživjeli smo :)

Brijune se naravno mora vidjeti. Treba sjesti na bicikl pa se provozati uzduž i poprijeko. Tu i tamo stati zbog pogleda, srna i drveća (ispod). Eto, otud dolaze i fotografije koje ovdje predstavljam. Snimljene su davne 2004. godine na slabom Sonyjevom digitalcu koji nikad nije radio kako valja.

Drvo, Brijuni

Srndaća se možda i treba bojati. Mužjaci se često dokače rogovima pa protresu žutu travu da se sve praši!

Drvo, srne, Brijuni

Stajemo kod ruševina. Zapravo ih ne bih smio nazivati ruševinama. To je kamenje postalo dio krajolika, prirode - sad izgleda kao da je tu oduvijek i bilo, i to upravo takvo - nazigled porušeno.

ruševine, Brijuni
ruševine, Brijuni

Brijuni su bili ljetovalište elite zadnjih barem stotinjak godina. Ako odete u brijunski muzej, možda još uvijek naiđete na prizor koji sam snimio prije jedanaest godina (ispod). Golub mira je nekad bio živ, a u interesu mitske povijesti je prepariran. Ne leti nego visi na niti i klati se iznad posjetitelja.

Tito, fotografija, Brijuni
<< Zemlja Ljubičaste sjene >>

Zadnji put osvježeno: 25. siječnja 2015. godine.