Ugledna trulež (4. rujna 2020. godine)

Samo ugledno

Činjenica da kod nas "uglednim" zovu psihijatra koji desetljećima zlostavlja pacijentice najbolje govori o našem društvu, a i o razlozima zbog kojih ono trune.

U društvu u kojem se "uglednim" nazivaju kirurzi i profesori koji primaju mito, akademski sadisti, rektori kojima ugled daje još jedino toga i žezlo, ali to je za hipnotiziranu javnost posve dovoljno, znanstvenici koji će za malo "ugleda" i pokoju kunu lizati oltare i izjaviti da je znanost sve što se od njih traži, u takvom društvu se ništa drugo od ovoga što imamo i ne može očekivati.

To je društvo građana mitteleuropskih stremljenja opsjednutih "dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima", "zlatnim lancima lordmajorskim" i "ostrugama i kadionicama", "uzor-rodoljubima i članovima središnjeg odbora te i te stranke, koji su gradski oci, vijećnici, tvorničari, dobrotvori i javni radnici".

Pa iako se to slinjenje za "ugledom" i "čašću" može činiti tek kao bezazlena boleštica, treba uvijek imati u vidu da je "takozvana bezazlenost malograđana u stvari [] gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv."

Misteriji svemira i Katolička crkva

Uvijek se nađe neki mudrijaš koji priču o katoličanstvu i ateizmu u Hrvatskoj pokušava uzdignuti na neku "transcendentalnu" i "uzdrhtalu" razinu, na kojoj se zazivaju nedokučivi misteriji svemira i skušenost spoznaje i tako dalje i tako dalje, sve dok se osnovna linija prave teme posve ne razvodni.

A osnovna linija teme nije to vjeruje li tko da je u početku svemira bilo nešto "misaono", ili da npr. neka vrsta svjesnog polja prethodi kreaciji materije ili da je svemir mnogo čudniji nego što to i možemo zamisliti, ne - osnovna linija ove teme je da u ovom društvu postoji povlaštena kasta svećenika i institucija Katoličke crkve koja je zastupa. Ta je institucija toliko ojačala da je ušla u sve sfere društva, u zdravstvo, u školstvo, u visoko obrazovanje, u politiku i u svim tim sferama ima IZRAVNOG utjecaja na to što se odlučuje i tko se izabire na pozicije na kojima se odlučuje. Svi to u ovom društvu dobro znaju, dobro znaju da nema jače organizacije od te i da se nijedna politička stranka s takvom snagom ne može mjeriti. Mnogi se "ugledni" apologeti stoga uhvate ovih "uzdrhtalih" i "nedokučivih" aspekata samo zato da osiguraju kvazi-intelektualno opravdanje za društveni utjecaj Katoličke crkve, a da se pritom prividno "operu" i glume nekakvu "neovisnost" – to im je, naravno, i od posebne osobne koristi.

Zato je priča o tome koliko dimenzija ima svemir i možemo li mi to uopće spoznati potpuno promašena. Ne radi se uopće o tome NITI TO IKOGA U VODSTVU KATOLIČKE CRKVE UOPĆE ZANIMA. Njih zanima da svoj DRUŠTVENI i vrlo ZEMALJSKI utjecaj osiguraju na svaki način, širenjem ideologije i magle koja im odgovara. To rade tako što paze da se u društvu očuvaju uvjeti koji taj utjecaj mogu samo dodatno ojačati. U cijeloj je toj priči izuzetno važan i izbor ljudi na mjesta na kojima se nešto odlučuje, a ljudi koji trebaju biti izabrani to dobro znaju pa se trude da se lijepo umile Crkvi i da se upadljivo isprse svojom katoličkom hrvatskom vjerom – jesu li oni "pravi" vjernici ili ateisti u tom je smislu potpuno nevažno.

Stoga kad vam netko sljedeći put počne uzdrhtalo divaniti o nedokučivim misterijima svemira, priupitajte ga kakve to ima veze s vjeronaukom u školama, katoličkim sveučilištima, ogromnom lovom za Crkvu i ima li u tome nekog misterija koji je nama trulim materijalistima promaknuo.

Pošten mrtav čovjek

Šansa da o poštenom čovjeku u ovom društvu čuješ kakvu dobru najveća je kad taj umre, iako je i tad vrlo mala.

Ipak, kad umre, javi se tu i tamo ponetko da kaže kako je bio ovakav i onakav, da i nije bio tako loš, da se držao principa, ali da, eto, u ovom društvu ne može drukčije, lajka se to nekoliko puta, zalijepe one ikonice što plaču i brzo ga se pokopa da ga se nikad više ne spomene. Jer, kad umre, više nikome nije na putu i nikome ne smeta pa se može i kakva dobra o njemu reći, a da ti to nitko ne zamjeri – o mrtvima sve najbolje! Stoga se ponetko ohrabri i reći pokoju, jer zna da mu se to ne bi smjelo uzeti za veliko zlo, iako je i tad opasno, jer je poštenje u nas gadan i neoprostiv grijeh.

S druge strane, mrtvom poštenom čovjeku sigurno ne bi odgovaralo – kad bi naravno mogao išta vidjeti u svom mrtvom stanju – da bude u društvu vojske mrtvih lopova o kojima se sve najbolje govori, o kojima se snimaju emisije, za koje se održavaju mise i memorijali, za kojima se nariče i urliče, iako su bili obične lopovčine i gadovi. Zato bi pošten čovjek, kad bi mogao dobaciti s "one strane", a svi znamo da ne može, skoro sigurno najradije rekao da prestanemo s cijelom tom prijetvornom ceremonijom i da držimo jezik za zubima kao što smo držali i dok je bio živ – sad mu takve emotikonske suze ionako ništa ne vrijede.

O poštenom se čovjeku u ovakvom društvu čuje poneka dobra tek kad umre. A i to slabo.

<< Naši najbliži rođaci

Sve naše kuće >>

Zadnji put osvježeno 4. rujna 2020. godine