U malom gradu, 31. svibnja 2025. godine

Ljudi često potcjenjuju male gradove u kojima žive. Mnogi bi od njih, pogotovo mladi, u Zagreb ili u Ljubljanu, tamo gdje se nešto navodno “zbiva”, gdje postoje “sadržaji”. To je želja da se potvrdi sebe, da se ostavi trag u zajednici, zapiše vlastito ime u knjige i radijske i televizijske programe i da se ostvari prividan smisao “realizirajući se” u društvu.

Jučer smo, nakon šetnje uz livade, krave i konje, zastali u kostanjevičkom Mercatoru da obavimo nužnu kupnju. Tamo i nije neki izbor, ali lijepo je i svijetlo, i nikad nije gužva. Obično tako prošvrljamo i kupimo što nismo stigli u Zagrebu, da obavimo i nešto “korisno” kad smo već otišli tako daleko zbog krava i plavih brda.

U malom gradu te ipak opaze, dolazimo ovdje prečesto da nas ne bi opazili. U Zagrebu bismo se možda i prošvercali, ali ovdje ne. Mercator je i jučer bio prazan, a blagajnici je bilo valjda malo dosadno pa je počela čavrljati s nama, te odakle smo, te da nas često vidi, a bila je vidno iznenađena kad sam joj rekao da dolazimo iz Zagreba – valjda je mislila da smo se doselili negdje u okolicu pa da još uvijek ne govorimo dobro slovenski. “Pa zašto?!”, pitala me je začuđeno. “Pa zbog krava koje leže kraj potoka i konja koji pasu. Zbog zraka i cvijeća. Zbog mostova preko Krke. Zbog vrba i glicinije kraj osnovne škole. Zbog galerije i drvenog prasca. Zbog klokotanja vode, pogotovo nakon jakih kiša. Zbog svjetlosti. Hribi v daljavi so tukaj tako modri. Hribi v daljavi su tukaj tako modri!”

Kad sam, nakon svog objašnjenja, podignuo pogled prema njoj, s trake s koje sam skupljao ono što smo kupili u kolica, gospođa je, držeći mlijeko u ruci, gledala u mene poluotvorenih usta, kao da sam potpuno sišao s pameti. Zapravo je bila posve sigurna da sam sišao s pameti.

Pričat ću možda malo manje ubuduće.

(25. svibnja 2025.)

Sve je to, naravno, bitno drukčije kad se od krava, konja i plavih brda primakneš ljudima u malom gradu, ako je već neka takva prilika – ako te tko pozove ili ako se slučajno zatekneš u takvoj situaciji. Ja više – priznajem – i ne razumijem puno toga. Točnije bi, zapravo, bilo reći da ne želim razumjeti niti se više mogu opterećivati svakakvim glupostima, brojnim kraticama s točkicama ponosno naslaganim ispred i iza imena lokalnog mladog intelektualca koji hoda za život i užasno mu smeta riječ “blasfemija” koja je, naravno, posve neprimjerena njegovoj tradiciji i katoličkoj sredini, jer je on uvijek i jedino doživljava u kontekstu kojem su ga poučili u obitelji i molitvenoj zajednici. Iako mi ni ta blasfemija, na koju on misli, svakako nije nimalo strana, i iskašljem je tu i tamo, pogotovo ako me vuku za jezik, ali nije bila tema onoga što sam htio reći – ako tko želi slušati kad su me već pozvali.

Ljudi ipak najčešće misle da postoje ispravni i odobreni načini na koje se govori o stvarima, s dužnim poštovanjem i u skladu s tradicijom, to više što je grad manji – tako se oduvijek govorilo. Uostalom, govori se, na kraju, ljudima, a ne kravama koje leže kraj potoka.

Ne bih ja u vezi s tim ni s bilo čim nikad javno izazivao bez poziva. Nemam više ni mladosti ni snage ni volje da propovijedam s trga i bez poziva, a i sasvim su mi dovoljne eskapade na društvenim mrežama, u podcastima i u e-knjigama, ako imam kakve inspiracije. Javno govorim samo ako me pozovu jer tada smatram da će pristojno istrpjeti ono što želim reći – kad su me već pozvali – i da za to imaju barem minimalnu znatiželju, te da znaju da već godinama ne govorim ono što bi netko htio čuti i što bi bilo “lijepo” reći.

Perspektivni intelektualac se ipak želi dokazati i napredovati u gusto povezanoj mreži onih koji ga poznaju i uvažavaju pa mu svakako nije na čast da ima bilo kakve veze s nekim blasfemičarom, čak i ako se radi o jednoj posve drukčijoj blasfemiji, a ne onoj na koju on uvijek pomisli, i to uvijek u kontekstu nazadovanja na ljestvici molitvene zajednice, a ne kao na istinski grijeh protiv Dragog Boga.

Radi li se tu o molitvenoj zajednici ili stranci, akademiji ili društvu pisaca posve je nebitno. Treba se uspeti i uspjeti, nametnuti se kraticama s točkicama na važnim sjednicama i vijećima, i naslikati se na nekakvim bezveznim plakatima u šarenim bojama. Iako krave i dalje mirno pasu i svakako ne znaju čitati s plakata, ali on se i tako ne obraća kravama. Ako sam dobro shvatio.

Miriše jasmin, prvi put ga osjetim ove godine.

<< Parada

.

Zadnji put osvježeno: 31. svibnja 2025. godine.