Škola biofizike 2016. Drugi dio. (13. listopada 2016. godine, materijal iz 3.-10.9.2016.)

U Zadru je naravno moguće ostati, pogotovo ljeti, koliko se kome hoće. A da mu ne bude dosadno. Šetkati recimo, za početak, malo uz more. Od zadarskih orgulja do sveučilišta (iznad i ispod). Pa natrag.

Kako se približavam orguljama vidim djecu kako trčkaraju i njihove roditelje kako sjede skoro pa hipnotizirani oko otvora za zrak. Stao sam i ja. Danas ima valova. I dobro se čuju (ispod - kliknite na streaming s YouTubea da čujete zvučni zapis zadarskih morskih orgulja).

A naš brod je s one strane. Privezan na sigurnom, negdje blizu mosta na Liburnskoj obali. Tako sam prošao mnogo puta kroz grad, ulazeći kroz gradska vrata (ispod, >> kliknite na sliku da je prikažete u dvostrukoj veličini), hodajući ulicama i trgovima i slušajući. Prepustiti se zvuku, samo slušati, dobar je način da se vratimo duši svijeta. Tako barem kaže Alan Watts.

Jedan put sam stao, tamo negdje kod Donata, na putu prema orguljama, da poslušam dvojicu majstora frule ili neke starinske oboe? Moglo je biti danas, a moglo je biti i prije 500 godina (ispod).

Svašta je u Zadru moglo biti kao i danas, kao i jučer, kao i prije 500 godina ili čak i ranije. Kad su ovuda hodali Liburni ili Rimljani. Kamenje je glatko od svih onih koji su prošli. Kad padne kiša možeš se okliznuti.

Sveti Donat. Pokušavam naći središte malo se pomičući desno-lijevo gledajući u visinu. Raširio sam ruke. Gore, uz prozore, prolaze siluete (ispod). Graditelji razgovaraju. Deveto je stoljeće.

U predvečerje se vraćamo na brod na večeru. Svjetlost se gasi. Prozori se pale. Sjaje žutim u plavilu dana koji upravo trne i odumire u cijanozi (ispod). Nema mu spasa.

Ako si pažljiv možeš mu uhvatiti zadnji izdah topline na vrhu kakve zgrade. 21 gram duše dana. U narančastom (ispod). Nema više.

Ostala je samo u zidu zapržena slika krošnje (ispod). Kao nakon nuklearne eksplozije. Podsjetnik na sunce.

Jedno jutro smo ipak odlučili krenuti iz Zadra na jug. Pa stali u Rogoznici. Pala je kiša i Rogoznica je siva (ispod). Sav mokar probijam se oko otočića pa kroz šumu do crkve. Pa opet na rivu.

Poslije šetam s Menijem putićem uz obalu, iza vatrogasnog doma. Kujemo planove gdje ćemo se sutra kupati. Meni mi pokazuje kojim će se putem spustiti u nebo (ispod).

Sutra opet plovimo. Jug je zamirisao. Prepoznajem uvalu iz daljine. Polako, polako nas uvlači u srce grada. Starog Grada.

Ne mogu dočekati da izađem. Trčim kao onaj prvi Grk koji je pristao ovdje prije 2400 godina da vidim kud me obala vodi. Stari Grad se pamti. Jednom sam tu zapeo s probušenom gumom na biciklu, dolazeći preko Polja od Vrboske. Ovdje? Ne, malo dalje.

Tamo na drugoj strani sam se kupao, sjećam se. Put skreće u uvalicu pa pored šumice. Prolazim pored radionice izumitelja Fausta. Na krovu njegove radionice mali lutak okreće propeler. Na prozoru brodovi (ispod). Faust unutra grize olovku i nervozno hoda gore-dolje mrmljajući nešto kroz zube stisnute u zagriz. Zapeo je. Sve je puno piljevine.

Prošao sam Starim Gradom mnogo puta. Treba se odvojiti od obale pa potražiti mjesta gdje se ulice šire. Pred Svetim Stjepanom na primjer (ispod).

Ima u Starom Gradu ulica koja se zove Šiberija (ispod). Nije ime dobila po Šiberima nego navodno po Sibiru. I tamo ima mali trg - Jurja Škarpe.

Mnogi su ovuda prošli, ali malo ih je vidjelo slijepog anđela (ispod). Ne znam gdje se točno nalazi, negdje na ogradi, zidu, posve neuočljivo. Frane kaže: "Zar ste Vi vidjeli anđele s očima?!"

Muzeji. Krenuo sam prvo u Tvrdalj u kojem sam već bio prije 8 godina (ispod). Ništa se nije promijenilo. Lukovi. Kamen. Ribe. Biljke. I svjetlost, naravno. Zelena i narančasta.

A potom u brdo prema dominikanskom samostanu Sv. Petra mučenika. I tamo je muzej. U crkvi vjernici spontano pjevaju. Zvukovi Starog Grada (ispod).

I gradski muzej je blizu (ispod).

Na ulazu u njega, u hladu, uživa njegova čuvarica (ispod). Skoro mi je žao ući, prikradam se lagano da je ne uznemirim.

A onda opet na rivu. Svečano je. Čekaju predsjednicu, svi o tome razgovaraju (ispod). Nije Grkinja nego Hrvatica, premda se slavi 2400 godina od onog Grka koji je ovuda oduševljeno trčkarao.

A tamo, preko puta je metalni gigant (ispod). Pored tog spomenika prolazili su u strahu dječačići sa starijim sestrama. Kad bi tuda prolazili, sestre bi ih svaki put dizale iz kolica i čvrsto zagrlile da se ne boje. A sad su i veći od spomenika.

Zadnji put osvježeno 13. listopada 2016. godine