Riba, 26. lipnja 2022. godine

RIBA

Nikako ne mogu prestati razmišljati o ribi koju smo vidjeli jučer. Nije to bila neka posebna riba, zapravo sam je jedva i vidio prije nego što je umaknula - nekakvo sićušno, smeđe, zmijoliko stvorenje, nimalo pamtljivo. Pomislio sam ipak kako dugo nisam vidio ribu, iako sam ih kao dijete vidio posvuda kad bismo došli na more. Lovio sam ih onim malim udicama što ih namataju na komadić stiropora, s nekakvog molića, a mogao si ih uhvatiti na bilo što pa i na komadić kruha ili čak golu udicu. Vadili bismo kao djeca te sitne ribice, knezove, škarpune i špariće i nitko nije znao što bi s njima pa bi se bacakale onako bespomoćno na suhom dok ih netko stariji ne bi skinuo, iako je to često bilo prekasno za ulovljenu ribicu.

Riba je bilo posvuda, plivao si među njima, sjećam se kako sam se oduševio kad sam prvi put zaronio s maskom i ugledao ih posve jasno kako se trgnu kad im se približiš, pobjegnu, pa opet uspore, kao da te izazivaju. Stari priča kako je tih godina lovio ušate i to dvjesto njih u jednom danu. Kako je bacio štap od 4-5 metara s još toliko najlona koji bi odnijela struja, a onda bi samo vukao. Išle su na gavune i ulje od salamurenja, kao lude. Kaže da nema više gavuna, da ih dugo nitko nije vidio, zapravo da ih je on davno vidio na peškariji i da je kila bila više od pedeset kuna, kao da je to neka fina riba. Nema ni črnaca ni liganja ni neke plave ribe kojoj sam zaboravio ime jer ga nikad nisam ni čuo, iako ga se stari dobro sjeća. Mislili su da će to beskonačno trajati, to izvlačenje tona i tona životinja koje se koprcaju i koje su sve pojeli, trebalo je jedva pedeset godina. Nema više čak ni cipala koji su se nekad u ogromnim jatima skupljali u plićacima, iako nikome nisu bili omiljena riba. A nisu, zapravo, uopće bili loši. Sad nema ni njih. Ne možeš više nikome ni objasniti kako je bilo jesti cipla ili gavuna, o črncu da i ne govorimo. A na peškariji možeš kupiti samo orade iz uzgoja. Tkivo im je brašnasto i neprirodno se kida kad ga žvačeš, valjda zato što riba ne pliva dovoljno i hrane je svačim. Iako turistima lažu da svega još ima i pokazuju im nekakve sumnjive ribe na pladnjevima koje oni rado plaćaju, pogotovo ako su upravo sišli sa skupe jahte koja troši puno goriva i čije su otpadne vode maločas ispraznili uz obalu, pred nosom onim siromasima koji se kupaju u brljugu i u bogataškim govnima, iako se i oni spremaju večerati ista ta govna, samo za skupe pare, sa srebrnog pladnja na kojem su primjerci nečega što sliči ribama. A onda će poći da se fotografiraju u bazenu, na brdu iznad luke koja izgleda kao sjajna pozadina bazenu i njihovim preplanulim golim tijelima. Iako luka užasno smrdi, pogotovo u večeri vrućih dana u vrhuncu sezone, ali to se ne vidi na fotografijama. Nitko u toj luci već dugo nije vidio ribu, barem nije vidio ništa značajnije od onoga što sam ja vidio jučer i čemu ni imena ne znam iako o tome i danas razmišljam.

Grad je, kao i luka, postao kulisa za život, a u drevnim kućama, koje znaju zaudarati po vlazi i plijesni, žive ljudi koji ne znaju čemu su grad i luka služili. To više nije ni važno, važno je da ima gostiju koji se vole slikati u betonskim bazenima, iako riba već dugo nema. Treba zato izgraditi još tih bazena jer oni donose novac, a cijela država živi od njihovog truda uloženog u betoniranje jer od toga ubire veliki porez. Oni zapravo hrane cijelu državu, zato što dovode turiste u te bazene i serviraju im sumnjive primjerke životinja na srebrnim pladnjevima. Tvrde da su te životinje upravo ulovljene, iako ribari godinama uzalud izlaze na punte i vraćaju se praznih mreža, a o gavunima i črncima s nostalgijom pričaju gostima od povjerenja - domaćim - pogotovo kad malo popiju. Stari kaže da ni vino više ne može, da ga špricaju svaki tjedan jer da loza u tjednu naraste dvadesetak centimetara i da je sav taj novi izrast onda nezaštićen od gljivice. Pa ga stalno špricaju. Drukčije ne bi ni moglo.

Ipak, izgradilo se od svega onoga što su uništili, djeca idu na fakultete i obećavaju neko novo vrijeme zelene energije i održivog napretka. Dobivaju i diplome za to. Ali im jednako zasvijetle oči kao i njihovim djedovima kad netko spomene ulov i novac i jednako žele uspjeti kao i njihovi djedovi, izdignuti se iznad ostalih i istaknuti se u nečemu, u ulovu ušate ili energetskoj tranziciji, nije važno, bitno je uspjeti i to je jednako oduvijek. A svijet se od toga i dalje troši i nitko više ni ne zna kako su izgledali gavuni, ali dolaze druge riječi i drugi, a zapravo posve isti ljudi. Znam jednog kojem su usta puna klimatskih promjena i globalnog zatopljenja i stalno se jada kako je sve uništeno, ali nikad ne propušta napomenuti da je direktor nečega i voditelj nekoga i strašno se uznemiri ako mu tko kaže i komadić istine o svemu tome, što uključuje i njega, naravno, zato se i uzruja.

Stari kaže da je Jadransko more kao slijepo crijevo i zapravo mnogo manje nego što su pričali njegovi stari koji su mislili da će ribe uvijek biti. Ali ne voli kad netko spomene da su možda svi oni krivi nego maglovito spominje rijeku Po i nekakve gadosti koje Talijani čine. Gradovi su još samo oronule školjke u kojima žive ljudi koji ih nisu ni izgradili i koji ne znaju više ni kako izgleda gavun ni brodski var. Masline u poljima nema tko obrati, a stari fantazira o nekakvim traktorima što tresu stabla i o mrežama na kojima ostanu plodovi. Turiste moli da oberu lipu, za čaj, nudi im lovor, dud, jabuke i smokve petrovače, balancane, tikve, krastavce, svega ima sada, šteta je da propadne, ali turisti baš ništa ne znaju, nemaju pojma što bi s tim, njima su gradovi pozadine za selfije, a sumnjive ribe poznaju sa srebrnih pladnjeva u restoranima visoke kategorije s mnogo zvjezdica. Iako terasa uvečer diskretno zaudara po kanalizaciji, ali oni misle da je to mediteranski šarm.

Stari kaže da nema više ni periski ni spužvi, a da slabo ima i mušula, da je sve uništeno. Pojavi se ipak poneka čudna riba u uglavnom praznim mrežama koju nitko nikad nije vidio. Kažu da dolazi iz Crvenog mora i da sve to ima nekakve veze s Asuanskom branom i Sueckim kanalom. Sve su te ribe otrovne i jakih boja. Ljudi brane vodi da ide kud joj je volja, a onda time gone i ribe, neke prođu kud nikad nisu prolazile, a neke više ne idu. Ljudi grade brane - zbog struje i betonskih bazena - uništavaju rijeke i cijela mora i zovu to nekim lijepim riječima koje su naučili na sveučilištima u gradovima u kojima je nekad bilo ribe, a sad je nema, čak ni one koju prije nitko nije htio jesti, a sad bi je tako rado pojeli. Kad bi je bilo.

<< Dva haikua Čak je i mačka spoznala >>

Zadnji put osvježeno: 26. lipnja 2022. godine.