Portret zrcala (3. listopada 2011. godine)
Zadovoljan sam s načinom na koji sam se naučio koristiti olovku. Zadovoljan sam i sa svime što sam naučio o crtanju, premda mi i dalje
zastane dah kad vidim radove genijalaca.
Na slici iznad prikazan je jedan od mojih novijih i uspjelijih autoportreta, a na slici ispod detalj
tog portreta olovkom.
Za sve one koje zanima pribor koji koristim, na fotografiji ispod prikazujem svoj mini štafelaj s obojenim grubim papirom Fabriano Tiziano (160 g/m2, 75 lbs, 21 x 29.7 cm). Papir je inače prvenstveno namijenjen pastelama i tako se i reklamira.
Kad ne koristim štafelaj i papir visoke kvalitete, sa sobom redovito nosim mali kožni notes ručne izrade (fotografija ispod) koji mi je sestra (dva komada) donijela iz Kine. Radi se navodno o replikama notesa kakvim se služio Mao.
Notes ima tanke ali obojene papire, tako da na njima mogu crtati olovkama različitih tvrdoća, ali i bijelom pastelom koju koristim
za naglaske svjetla. Tako su izrađene skice koje sam već predstavio u postu >> Skice s ljetovanja.
Istu tehniku koristim i na obojenom papiru za pastele i tako je izrađen i autoportret s kojim sam otvorio ovaj post.
Olovke, kvalitetna gumica, bijela pastela i moj kineski "sketchbook" prikazani su na fotografiji ispod.
Kad sam već kod skica, na slici ispod prikazujem jednu nešto noviju, nastalu devetog rujna ove godine na kojoj se vidi moj kolega dr. sc. Damir Aumiler za vrijeme svog nastupnog predavanja za izbor na radno mjesto višeg znanstvenog suradnika. Skica je nakon skeniranja konvertirana u skalu sivog (grayscale) tako da se žuti papir vidi kao dominantni ton sive pozadine.
Ono što bih svakako trebao učiniti u budućnosti namjeravam li se i dalje nastaviti baviti
crtanjem portreta i autoportreta je izvedba snažnog, kontrastnog i prilagodljivog osvjetljenja. Tada bi moji portreti i autoportreti
trebali dobiti onu "slikarsku" dimenziju. To znači da bi umjesto linije trebala dominirati površina koja graniči s i prelazi u
druge površine koje su u drukčijem odnosu prema izvorima svjetlosti. Ekstreman primjer takve slike postignuo sam u
>> portretima Boba Dylana u tušu objavljenim u jednom prethodnom postu. Tamo postoje
samo dvije vrste površina: one u potpunom mraku i one potpuno osvijetljene.
Olovka nije idealan izbor za ostvarivanje površina glatkih prijelaza,
premda za prave majstore ni to nije nikakav problem. Razmišljao sam i o drugim tehnikama i pokušavao raditi u njima, ali su uspjesi
koje sam ostvario znatno slabiji nego u olovci. Autoportret u tehnici razrijeđenog tuša
( >> ink wash) prikazan je na slici ispod. Ta je slika
jedna od boljih koje sam uspio ostvariti kistom. Naravno, o (ne-digitalnoj) boji još nemam pojma, ali nadam se da ću i u
tom smjeru napredovati.
| << Kaustika Brune Pauna | Bilo jednom na mreži >> |
Zadnji put osvježeno 03. listopada 2011. godine