O strasti i lažnoj strasti za znanost (02. listopad 2009. godine)

Prije par dana mi je u ruke stigla knjiga "Pir Sunca i Mjeseca" Vesne Krmpotić. Radi se o reizdanju. Prvo izdanje objavljeno je 1978. godine. Obećao sam da ću je pročitati i to sam i učinio. Knjiga bi vjerojatno mogla biti zanimljiva znanstvenom neprofesionalcu, ali meni su bolno uočljiva mjesta na kojima se lijepo umreženi i milozvučni argumenti autorice paraju. Svejedno, nije mi žao što pročitah knjigu najviše zbog izrazitog razumijevanja ljepote jezika koju gđa Krmpotić definitivno ima (npr. "Prisustvujemo ponovnom združivanju poezije i znanosti. Novo zbliženje otpočelo je tajno, u visokim hermetičnim tornjevima mikro i makro fizike; tamo se svadbuje tiho, ali žestoko. ili Najegzaktnija od svih znanosti, kraljica fizika progovara jezikom mjesečarstva. - prekrasno...).

No, postoji jedan dio knjige koji je razorno istinit i koji se posve slaže s mojim dojmom o znanosti. Citiram:

No, kad čitamo životopise i zgodopise znanstvene zajednice, tad vidimo da je čista strast radoznalosti prisutna u žalosno malom broju slučajeva, da je čuđenje talent bez podrške, a da su čuvstva prestiža, taštine, pohlepe, bijesa, strasti, zavisti, oholosti i mržnje stvorile od znanosti arenu niskih strasti.

U udžbenicima i službenim pregledima, u povijestima znanstvenih postignuća to se sasvim nedovoljno uočava. Tamo se čita da je zadatak znanosti istraživanje stvarnosti nezavisno od ljudskih osobnih, društvenih i političkih obojenosti, nezavisno od svega što nije iskrena žeđ za boljitkom i saznanjem. No povijest znanstvenih razvoja jednako je sablažnjiva kao i povijest bilo kojeg drugog vlastodržačkoga soja. Slavni biokemičar Szent-Gyorgyi izgovorio je na račun svoje vrste neke od najpakosnijih tvrdnji: o tome kako ljudski mozak nije organ za istraživanje objektivne istine već je - što se na primjerima znanstvenika najbolje vidi - mozak organ samoodržanja, poput kandže ili očnjaka.

Posebno je zanimljivo, a pomalo je i zabavno što se navodi citat Szent-Gyorgyi-ja koji je prema nekim izvorima i sam bio "podijeljena osobnost" s obzirom na idealno i hijensko u znanosti. U knjizi "I wish I'd made you angry earlier: Essays on Science and Scientists", Max Perutz navodi (moj prijevod):

Szent-Gyorgyi imao je čudno podijeljenu osobnost. Svetac (Saint) je bio originalni mislilac, inspirativni evanđelist znanosti, rigorozni istraživač i neustrašivi, radikalni zagovaratelj demokracije i mira. Borio se protiv fašizma, antisemitizma, McCarthy-zma, nuklearnih pokusa i rata u Vijetnamu. Bio je internacionalist koji je jednom prilikom rekao: "Indijski ili kineski znanstvenik mi je bliži od mog mljekara." George, na drugoj strani, nije mogao razlikovati činjenice od fantazije, ponekad se približavao megalomaniji ("Ja sam uvijek nekoliko koraka ispred svih ostalih."), izricao lažne tvrdnje zbog prikupljanja novca za istraživanje i okružio se ljudima koji mu nisu proturiječili.

Kad mlad i naivan čovjek krene u znanstvenu pustolovinu koja će mu na kraju možda odrediti i cijeli život, ne razumije ove ružne aspekte znanosti uvjetovane ljudskim... pa valjda nesavršenostima - ne želim sve gore navedene osobine smatrati inherentnima ljudima. Neki od tih mladaca se naviknu, prihvate pravila i polako u znanosti počinju vidjeti neku vrstu kompleksne igre u kojoj je krajnji cilj nekakav prestiž, slava, što li, u svakom slučaju neki bijedni nadomjestak za razlog i smisao. Neki ostanu vjerni idealima i okolina ih smatra uglavnom budaletinama, a neki se povuku iz cijele priče (riječ idealist u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj sve više poprima sadržaj sprdnje i podsmijeha). Meni se gore navedeni aspekti znanstvene sociologije izrazito gade i ne smatram ih vrijednima čak ni šale. To je vjerojatno i jedan od razloga što su "junaci" mog romana "Problem promatrača" sami znanstveni outsideri kao Thompson i Bohm.

Nekako u isto vrijeme bacih pogled na blog novinarke Tanje Rudež i tamo pročitah priču o rivalstvu u znanosti. Radi se o sličnoj temi koju razmatra i Vesna Krmpotić u dijelu teksta koji sam citirao, ali se u Tanjinom pristupu vidi znatna doza razumijevanja i simpatije za maligne forme znanstvene sociologije. Citiram:

I to jest bitno. Poput vrhunskog sporta, moderna znanost obiluje žestokim ambicijama, nesmiljenom kompeticijom, utrkom za radovima, rezultatima i prvenstvom u istraživanjima. Suradnja među znanstvenicima jest važna, ali i rivalstvo, pogotovo ako su istraživači “blagoslovljeni briljantnim neprijateljima”.

Stoga tu i nema mnogo prostora za nježnost ili milosrđe. Ili, kako je to istaknuo James Watson: Isus nikada ne bi uspio u znanosti.

Ne slažem se. Tu nedostaje svašta, a između ostalog i suština. Osim toga, znanstveno istraživanje nema nikakve veze s utrkom na 400 metara (baš tako inače piše i u "Problemu promatrača"), osim možda po najtrivijalnijim sociološkim manifestacijama ("prva mjesta", nagrade, rekordi u citiranosti i slično). Inzistiranje na manifestacijama suštine na kraju vodi do zaboravljanja suštine. Kao u priči o caru i slavuju...

Do kineskog cara su stigle nevjerojatne priče o izuzetnom slavuju koji živi u njegovoj zemlji. Car pošalje svoje podanike da nađu tog slavuja i da ga donesu u palaču. Predivan pjev ove skromne i neugledne ptice izmami caru suze na oči. Slavuj je darivao pjesmama cara i čitav dvor sve dok japanski car nije poslao mehaničkog slavuja napravljenog od zlata i dragulja koji je ljepše pjevao i ljepše izgledao od pravog slavuja.

NADOPUNA: (19. lipnja 2013. godine) Čitam Perutzovu biografiju, "Max Perutz and the secret of life", napisala Georgina Ferry, Cold Spring Harbor Laboratory Press (2007). Zanimljiva notica o Perutzu koja govori da je i on (... ah ...) bio svadljiva i naporna osoba, uvjeren da je u pravu čak i kad su svi dokazi govorili suprotno. Evo prijevoda dijela teksta:

Jednom je prilikom objavio članak koji odbacuje neobjavljene rezultate koje mu je Ho pokazao: to je prekršaj znanstvene etikete, jer je to značilo da čitatelji nisu bili u mogućnosti stvoriti svoje mišljenje. Drugi put je čak pisao uredniku jednog vodećeg časopisa tražeći od njega (neuspješno) da zaustavi objavljivanje jednog Ho-ovog članka.

Inače, Perutzov moto je bio "U znanosti, istina uvijek pobjeđuje" ("In science, truth always wins"). Možeš misliti.

. Gdje i kad počinje fizika >>

Zadnji put osvježeno: 19. lipnja 2013. godine