O masovnoj iracionalnosti, duhovnosti i vjeri (21. siječnja 2020. godine)

O vjeri i masovnoj iracionalnosti

Ono što je u vjerskoj iracionalnosti zastrašujuće nije samo njeno pornografsko lice, fluorescentni kipići i plastificirana lica svetaca, nego njena masovnost. Redovi vjernika koji satima čekaju da dotaknu i rupčićem obrišu sarkofag s posmrtnim ostacima nekog navodnog sveca (zato što to donosi blagoslov ili sreću valjda?), ogromne gužve na mjestima navodnih viđenja anđela i Bogorodice svjedoče o velikoj brojnosti ljudi koji vjeruju u najneobičnije stvari - u vidjelice, zagovore svetaca, u čudotvorne moći predmeta i natprirodne ishode rituala. Nema u tome u suštini ničeg različitog od vjerovanja koja katolici obično nazivaju "primitivnima", od gatanja iz kokošje jetre ili bacanja uroka uz pomoć krpenih lutaka.

Manjini koja ne "vjeruje" sve se to mora činiti zastrašujućim s obzirom da je tako masovno, a tako daleko od razuma te da je stoga fundamentalno nepredvidivo i podložno najrazličitijim iracionalnim modifikacijama i manipulacijama. Ako vjeruju u takve šokantne nerazumnosti, tko zna u što sve još mogu povjerovati? Nadalje, ritual zajedničke potvrde takve vjere predstavlja ovjeru iracionalnosti masovnošću - svaki je (manjinski) racionalan argument u takvoj situaciji posve nevažan jer se zapravo suprotstavlja društvenom ugovoru temeljenom na iracionalnosti. Istina i razum su u takvoj situaciji sekundarni jer masa postaje mjerilo "istine" te je sve ono oko čega se oni "slože"* i uz što pristanu, masovno snažnije od bilo kojeg manjinskog stava, bez obzira na njegovu istinitost.

Dodatno, za manji dio onih u toj iracionalnoj masi koji uistinu i doslovno vjeruju, radi se o ozbiljnim stvarima, o obećanom Kraljevstvu božjem i životu vječnom pa je svako odstupanje od vjere hereza, a svako propitivanje i negiranje dogme iskušenje koje njihove najbliže može odvesti do paklenskih muka**. Svaki razgovor s takvim ljudima koji se tiče njihovog uvjerenja potencijalno je opasan.

* ovdje su navodnici jer se postavlja pitanje što zapravo znači "složiti se" kad se radi o prihvaćanju iracionalnog, odn. svjesnom odustajanju od bilo kakve racionalne argumentacije.

** ovdje stvari ovise, ali samo donekle, o varijanti vjere kojoj pripadaju.

Samostan u Olimju

Evolucija duha

Malo će se tko danas usprotiviti ideji da je inteligencija evolucijski proizvod. Jednako tako i duhovnost - snažni osjećaj svijeta i njegove povezanosti koji dijelom izmiče razumskom i koji obično nazivamo transcendentalnim - mora biti evolucijski proizvod. Što bi drugo, uostalom, i mogla biti? Radi se o svojstvu uma evoluiranom za potrebe preživljavanja, a pogotovo hrvanja s vlastitom inteligencijom koja nam je dala uvide i u mračne strane stvarnosti, a pogotovo u konačnost.

Duhovnost je evolucijski izum koji nam omogućava da ne klonemo.

Sv. Elizabeta

Diskriminacija po duhovnosti

S obzirom na to da je duhovnost evolucijski proizvod te da je svi u nekoj mjeri - kao i inteligenciju - imamo već samim time što smo ljudi, diskriminacija je jednu varijantu duhovnosti proglašavati "istinitom", a sve ostale negirati ili potcjenjivati.

Sve religije to uporno rade jer tvrde da je jedino duhovnost koju su one klasificirale i formalizirale Bogom dana, a da sve ostale ili ne postoje ili su inferiorne. Jasno je i zašto – svećenstvo takvu praksu vidi kao pitanje vlastitog opstanka, društvene svrhe i klasne ukorijenjenosti, a za one koji se izjašnjavaju kao vjernici radi se o snažnom identifikacijskom ljepilu i utješnom konformizmu. Za doslovnije vjernike se radi o najvažnijim stvarima na svijetu, stvarima o kojima ovisi život vječni. Onima koji uistinu i doslovno vjeruju može u najbolju ruku biti žao nevjernika ili krivovjernika koji će gorjeti u paklu, a u najgoru ruku takvoga mogu ubiti zato jer njihovu djecu zavodi na krivi put i osuđuje na vječnu patnju.

Kad bi te brat tvoj, sin majke tvoje, ili sin tvoj vlastiti, kći tvoja, žena u tvom naručju ili prijatelj tvoj koji ti je kao i život, potajno zavodio govoreći: "Hajde da iskazujemo štovanje drugim bogovima", kojih ne poznaješ ni ti niti su ih poznavali tvoji oci, bogovima onih naroda što oko vas budu, bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do drugoga - nemoj pristati niti ga slušaj!

Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem dok ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

Ponovljeni zakon (Stari Zavjet); 13.7-13.11

Ateistička varijanta duhovnosti

Vjerska ideja o tome da ateisti nemaju duhovnog ili da je njihovo duhovno siromašno, pored toga što je diskriminatorna, uglavnom je i promašena. Zapravo bi se mogla dobro braniti potpuno suprotna ideja, a to je da je duhovno kod ateista mnogo bogatije i raznovrsnije od onoga kod vjernika. Razlog tome je što se vjersko duhovno uvijek projicira na božansko i to na istu formaliziranu i ritualnu kategoriju božanskog zadanu pripadnošću određenoj vjeri. Takva su duhovna stanja uvijek ograničena dogmom i zapisom, interpretirana uvijek u okviru forme koju definira kler, dok je duhovno kod ateista u suštini slobodno i neopterećeno bilo kakvom slikom božanstva.

<< Budina patnja Vrijeme buduće i vrijeme sadašnje >>

Zadnji put osvježeno: 7. siječnja 2021. godine