Novi laki komadi (22. svibnja 2015. godine)
Iskreno, nisam znao tko je Darko Milošić dok se nije pojavila ta ideja da napišem pogovor za njegovu novu knjigu. Tako to obično ide u
životu, netko koga ti znaš zna nekoga tko zna nekoga, a taj u trećem ili četvrtom koraku i ti, premda nemate pojma jedan o drugome, ponekad dijelite
ponešto. Neki bljesak iz djetinjstva, neobičnu interpretaciju stvarnosti, posebno razumijevanje jednog stiha Jima Morrisona. "Kažem
Čeri da smo stranci, kao što to i Morrison reče, usamljeni marginalci, polusvijet."
I zbilja, ja sam uglavnom usamljeni marginalac, donekle i namjerno, ali uhvatila me ta TV emisija pa eto, čuli ljudi da postojim i
da tu i tamo nešto i mislim, i tako to ide...
Uglavnom, premda ništa o Milošiću nisam znao prije nego što sam pročitao njegovu prvu knjigu "55 lakih komada", nakon što sam je
pročitao, odlučio sam da ću rado napisati pogovor za njegovu novu knjigu - "Novi laki komadi". Učinilo mi se da je to donekle
važno - Darko govori o nekim važnim stvarima na drukčije načine, izvan uobičajenih kanona, a toga nikad dosta. Tako je i nastao pogovor
koji ispod donosim čitateljima Konstrukcije stvarnosti. Pročitajte, vidite ima li u tome nešto što vas dotiče, a ako slučajno
bude, knjigu od idućeg tjedna možete kupiti u knjižarama. Samo onima "boljim", naravno :)
Tražeći rezonanciju ispod "očiglednog"
Oni koji danas traže odobravanje mase, velike naklade i nagrade čitatelja, moraju postati mediji. Moraju postati inkarnacija masovnog
polusvjesnog, trbuhozborci, nešto slično onim devetnaestostoljetnim smežuranim spiritisticama koje krhkim prstima opipavaju puls
kristalne kugle i uspijevaju formulirati pokoji lajtmotiv iz tog isprepletenog grčećeg kaosa glasova. Kroz takve medije progovori
duh mase, vox populi, i to relativno koherentno, u njima se inkarnira neko elementarno pobuđenje, neka svojstvena frekvencija
koja dobije svoje lice. Pa onda kažu, često vičući: "Kruha!", "Pravde!", "Krvi!", "Smrti!", "Nama!".
I ustade ona svjetina.
Mnogo rjeđe se čuju mekše riječi zato jer je mekane riječi teško uzvikivati, a oni koji žele da ih mase čuju moraju redovito galamiti.
Oduvijek je bilo kako je i danas, ja to samo još jednom konstatiram iz svog kratkog vremenskog prozora postojanja koji se odnosi na moju
prošlost – četrdesetak godina, svega 2% od vremena koje je proteklo od Kristovog raspeća. Netko je i tada povikao iz mase, "Ne njega,
nego Barabu!", "Razapni, razapni ga!".
"Boj se bližnjega svoga", kaže Darko Milošić na kraju jedne od svojih dijagnoza, jer "... vragu nema dražeg nego da napujda
bližnje jedne na druge". Vrag, naravno, postoji – zna to dobro Milošić kao i Bulgakov. Samo nema (uvijek) rogove i rep, može se ukazati
gdje i kako hoće i prišapnuti pokoju riječ nekome od onih medija, trbuhozboraca. Nekome iz one mase pred Pilatom. "Pleased to meet you,
hope you guess my name, oh yeah. Ah, what's puzzling you is the nature of my game, oh yeah".
I tako, kad profesor Woland uz pomoć trbuhozboraca uspije jedne napujdati na druge, a to mu nikad nije bilo teško, barem u ova dva tisućljeća,
stvari se odmotaju ireverzibilno. Kao i vrijeme i entropija, mržnja može ići samo u jednom smjeru – u smjeru porasta. I smrti. Ima to sigurno
neke veze s drugim zakonom termodinamike, ili možda s teorijom nelinearnih sustava gdje se mali efekt, jedva skarabejev kotrljaj, ali sotonski
lukavo plasiran, pojačava do neslućenih razmjera, postajući uništavajući uragan. Heh, nitko nije ni slutio da će trbuhozborac izazvati takav
efekt, pogotovo s onim glupavim brkovima, ali dogodilo se. A nakon smrti nema natrag. Pojave se naši i njihovi koji se unutar svojih krugova
truju samo onime što žele čuti i što s vremenom postaje jedino što mogu čuti, postaje narkotički identitet. Da ga se održi, potrebno je uporno
ponavljanje istih predrasuda, neprovjerenih podataka i iskazivanje dosljednosti istom ideološkom okviru koji je redovito posve kontradiktoran
i raskliman, ali ga pravovjernici "učvršćuju" svojim mantranjem. Slušaju jedni druge, zajedno se klanjaju, a ništa drugo ni ne priznaju ni ne
čuju. Nađosmo se tako u zlom (i dosadnom) svijetu u kojem postoji nekoliko uniformi koje svi uporno pokušavaju navući. Na njima piše "komunizam",
"katolicizam", "ateizam", "racio", "Srbin", "Hrvat" ...
Ima već nekoliko godina otkako sam napisao: "Što su ateizam i katoličanstvo danas u Hrvatskoj? To su dva rova na kojima piše "ateizam" i
"katoličanstvo" i iz kojih ljudi redovito pucaju jedni na druge. Oko ta dva rova nalazi se ogroman teritorij, livade i planine koje se zovu
posve drugim imenima i na kojima čovjek nema ni pojma da ti rovovi postoje, niti da se s obzirom na njih mora odrediti i izjasniti." Zabilježio
sam tu natuknicu s namjerom da je s vremenom proširim u neki tekst, da objasnim zašto ne podnosim ni "pravovjerne" ateiste ni "pravovjerne"
katolike, ali Milošić mi je doslovno uzeo riječ iz usta. Nema veze, ne ljutim se. Zapravo, koliko god da bježim od glasnogovorništva i
trbuhozborstva, ipak mi je draga pomisao da smo nas dvojica uspjeli rezonirati neki "podtekst" iz onog grčevitog kaosa u kristalnoj kugli,
možda blijedi glas koji se jedva čuje od pravovjerne militantne galame – drago bi mi bilo ako i toga ima. Pa hajde, možda smo i nas dvojica
neki mediji, ali nižeg registra i suptilnije poruke. Ni on ni ja sigurno nećemo zbog toga postati David Bowie (uostalom, odavno smo prestari
za to) koji reče, "Speak in extremes, it will save your time", ali možda nam uspije da koliko-toliko budemo dosljedni u tome što, između
krajnosti, izbjegavamo "dosljednost". I pravovjernost.
Milošić, dakle, dosljedno miksa što mu se prohtije, tražeći rezonanciju ispod očiglednog. Baš kako treba. I nije to "altmoderna", ni nešto što
treba klasificirati, to je jednostavno način na koji se granice moraju rušiti – prijeđimo na „drugu“ stranu da vidimo da i tamo ima onoga što
je "naše". Milošića bi morali, naravno, pročitati svi oni koje zanimaju Doorsi u kontekstu socijalističkog samoupravljanja, a kad ovo kažem,
računam na sve one koji, kao i ja ponekad, prvo pročitaju pogovor. Pročitati ga treba i ako vas zanima zašto Vladimir Vladimirovič Putin sanja
tisuće (naravno ruskih) plavih mačića i kakve sve to veze ima sa Slavojem Žižekom (kojeg u pravovjernim krugovima koje ja dobro poznajem smatraju
u najmanju ruku notornim prevarantom, ako ne i redikulom). Pročitati bi ga trebalo i ako ste zaboravili da će vas istina osloboditi, premda
Milošić, naravno, ne govori istinu, on samo pokušava, koliko može, razgrnuti neistine. Na svakome je od nas da ode dalje. A na tom putu bi
nam se lako moglo dogoditi da ostanemo (skoro) sami, da nas proglase juròdivim (još bi to bilo i dobro), no tako to ide: "Skupljanje u stada
utočište je neobdarenih i nevažno je pritom zaklinju li se oni Solovjevu, Kantu ili Marxu. Istinu traže samo pojedinci i oni raskidaju sa
svima koji je ne vole dovoljno." kako reče Pasternak ili "S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo", kako reče Krleža kojeg se Milošić
prisjetio. No, to ne znači nužno da od ljudi, zbog istine i estetike, treba odustati, jedan drugi prorok (kojeg Milošić također spominje) rekao
bi, "Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se", premda se i taj prorok u međuvremenu odmetnuo ...
Kao i svaki autor, Milošić valjda ima potrebu da barem malo promijeni ljude, premda ni sam ne zna kome se točno obraća. Njegovi tekstovi dokaz
su da se, usprkos svemu, još nije potpuno odmetnuo.
| << Zašto socijalizam? | Teme "Petog dana" u sezoni 2014/2015 >> |
Zadnji put osvježeno: 22. svibnja 2015. godine