Mušmula, 26. prosinca 2018. godine
Ovaj post odgađam već mjesecima, i zato jer je mraz ove godine okasnio pa stoga i vrijeme u kojem se mušmule jedu. Sveta Kata - snijeg na vrata, tako je
govorio moj djed Šiber, a to znači i da je prije 25. studenog mraza obično već bilo. Ove godine slabo. Pa su i mušmule nekako loše prispijevale na granama i predugo
na njima ostale prije nego što su ih mrazovi zdrobili. A i moj post je tako kasnio jer sam ga stalno odgađao, kako je kasnilo i vrijeme da se mušmule počnu jesti.
Nisu bile nešto ove godine, bilo ih je previše trulo-kiselih, ali nešto je ipak prispjelo. Slabije nego ranijih godina. No, godina se posve približila kraju, a
kako je to vrijeme da se stvari spakiraju, tako sam i ja odlučio spakirati ovaj post o mušmuli.
Moja je slika (iznad) nastala 12. rujna, kad su mušmule još bile posve tvrde, a fotografija ispod ( >> kliknite na nju da
je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) nastala je točno mjesec dana kasnije kad su se listovi već dobrano počeli sušiti.
>> O mušmulama sam već pisao, i to prije više od 7 godina (huh, dugo već ide ovaj moj blog, ne znam što bih o tome uopće mislio) pa donosim neke od naglasaka iz tog teksta.
Mušmule se ne mogu jesti u isto doba kad i ostalo voće, jer su sve do prvih mrazeva izrazito tvrde i pune tanina. Okus zelene mušmule se dugo pamti. Meni priziva sjećanje na djetinjstvo jer djeca valjda moraju sve sama probati bez obzira na objašnjenja i upozorenja starijih.
Mušmule postaju jestive tek u ovo doba, krajem studenog kad mraz zdrobi tkivo ploda i kad on postane naizgled truo. Mušmule sadrže i vrlo glatke koštice koje se također jedu i koje doprinose posebnosti njihove konzumacije. Kad su dobri za jelo, plodovi su posve mekani, možete ih lako zdrobiti prstima pa s njima treba biti oprezan. Unutrašnjost im je smeđa. Kora ploda je tanka i ne jede se - ona vam ostane među prstima kad pojedete mekanu i kašastu unutrašnjost.
Čuo sam za dva načina ubiranja mušmula. Jedni zagovaraju da se skinu s grane dok su još tvrde i ostave u nekom podrumu da odstoje i "uvenu". Drugi zagovaraju da se ostave na grani i jedu izravno nakon branja kad su već uvele od mrazeva. Nisam ekspert za to i ne mogu ništa preporučiti, znam samo varijante okusa zrele mušmule. On se kreće od izrazito slatkog do izrazito kiselog. Najbolje su mušmule kod kojih se oba okusa jasno osjete.
Mušmule nisu poznato voće. Velika većina ljudi koje sam pitao za njih nisu ih poznavali. Voćke mušmule su danas rijetkost u voćnjacima.
Postoji inače potpuna zbrka u vezi s mušmulama kod nas. Opća je, naime, zabuna oko naziva tog voća. U Međimurju ih zovu našpulji, Slovenci ih zovu nešplje, ali
kod nas južnije su nešpule nešto drugo. Mušmula je Mespilus germanica, a nešpula ili nešpola (nisam ih nažalost probao) je
Eriobotrya japonica. Rod je drugi pa mi se čini da nisu previše slične, premda se nešpola (na nesreću) naziva i japanska MUŠMULA.
Ilustracija na slici ispod preuzeta je iz knjige Atlas des plantes de France: utiles, nuisibles et ornementales (1891), Amédéea Masclefa (1858 - 1901), francuskog svećenika i botaničara, ali i odličnog
ilustratora koji je sam izradio 400 ilustracija u svojoj knjizi. O mušmuli, koju Francuzi zovu neflier d'Allemagne (zvuči pomalo kao nešplja, a ima i ono Germanica
na francuski način), o mušmuli između ostalog piše (moj prijevod):
| << Djevojčica sa sladoledom | Živi kao ateist >> |
Zadnji put osvježeno: 26. prosinca 2018. godine.