Mala i Vela luka (11. listopada 2010. godine)

Vela i Mala luka su prema kazivanjima upućenih najbolja mjesta za kupanje na otoku Krku. Drugi kažu da se radi o najsnažnijem vizualnom doživljaju koji otok Krk pruža. Kako god, nakon takvih informacija, morao sam i sam ispitati o čemu se tu zapravo radi. Put prema lukama koji sam odabrao kreće od autokampa Bunculuka kroz planinu, uspinje se do tristotinjak metara nadmorske visine, a onda ponovno spušta (crvena linija na zemljovidu iznad). Pored luka nalazi se arheološki lokalitet Corinthia (plava točkica na zemljovidu) koji nam je bio jedan od ciljeva puta.

Staza počinje zavodljivo lagano, kroz borovu šumicu iznad kampa. Kamp je lijep, s mnogo sjene, teniskim terenima i dobro skrivenom plažom, a pretpostavljam da je uvjet za ostanak u kampu da ste nudist. Već u dolasku cestom do kampa opazili smo mnogo ovaca i čobana koji su ih gonili prema Baški (?). Izgleda da smo pogodili dan "silaska s planine" (09. listopada 2010. godine).

Nakon petnaestak minuta hoda, staza jasno ulazi u planinu (slika ispod). To je mjesto i označeno sklepanim vratima u stijeni koja, naravno, uvijek zatvarajte za sobom.

I upravo kad smo htjeli ući začusmo blejanje ovaca i glasove čobana, a kako je staza u planini bila vrlo uska, odlučismo pričekati prolazak stada ispred "vrata planine", na mjestu gdje smo se mogli lagano ukloniti s puta.

Ajd' dobro...

I tako smo pričekali desetak minuta da ovce prođu (slika iznad) pa smo se nastavili penjati. Oko 25 minuta nakon polaska staza se popne tako da se lijepo vidi Bunculuka i Sv. Ivan, a Baška je ipak skrivena (vidi ispod). Slika ispod je panorama "slijepljena" od dvije fotografije. >> Zato je OVDJE nudim u većoj rezoluciji gdje možete vidjeti detalje.

Na mjestu odakle puca taj pogled nalaze se hrpe kamenja (ispod). Mjesto ima i neko ime ali sam ga zaboravio.

Uspon se nastavlja. Nije toliko težak, ali ne mogu reći da je lagan. Sigurno je da zahtijeva barem minimalnu fizičku kondiciju. Put je također većinom kamenit i neravan i treba paziti na koljena i skočne zglobove. Nakon pedesetak minuta hoda, staza se malo izravnava i otvore se lijepi vidici (vidi ispod).

Staza na mjestima slijedi suhozide, a ponekad je neugodno uska između dva suhozida (ja sam stalno razmišljao o stadu razjarenih ovaca koje dolaze u susret, ali se na sreću to nije dogodilo). Slika suhozidnog "tunela" (ispod) fotografirana je oko 1h i 20 minuta nakon polaska.

Otprilike s istog mjesta (1h i 20 minuta nakon polaska), kad se glava okrene prema sjeverozapadu, pogled je i dalje lijep i daje dodatnu snagu za put (slika ispod).

A odmah nakon toga, oznaka je (slika ispod) na kojoj (između ostalog) piše Rebica (panor. 311 m), Uvala Vela luka - pečenjara 1.5 km, Uvala Mala luka 2.5 km. Bit će da je to otprilike visinski maksimum puta.

Samo dvadesetak minuta poslije (nakon 1h i 40 minuta hoda) lijepo se vide i Vela i Mala luka. To je vizualna nagrada za napor. I to kakva nagrada. Žao mi je što ni moje fotografsko umijeće, a ni moj fotoaparat ne mogu prenijeti taj dojam, ali što je tu je ... Ispod vam nudim panoramu Vele luke. >> Klikom na sliku otvara se verzija u većoj rezoluciji.

I Krajolik oko Vele luke je dojmljiv. S razine mora planine s kojih smo došli izgledaju gotovo zastrašujuće (slika ispod). U ovom trenutku sam shvatio da će uspon natrag biti pravi pothvat.

Silazak niz brdo prema lukama je izrazito strm, a možda i donekle opasan. Stoga uzima dosta vremena, tako da smo kod ruševine na obali Vele luke (ispod) bili tek 2h i 15 minuta nakon polaska (uz odmore i guštanje na plaži Vele luke).

Od Vele do Male luke (slika ispod) treba samo petnaestak minuta pješačenja.

Između Vele i Male luke je i arheološki lokalitet Corinthia, na brdu visine 112 metara. Uspon nije lak, ali smo se za njega svejedno odlučili. No, kad ste jednom na vrhu tog brda teško je zamisliti da se tu nekad nalazila bizantska utvrda (~ 500. godine), a još teže da je tu bilo i starije naselje. Ostataka je malo.

Nakon spuštanja s Corinthije započeo je naš put natrag. Ispod je još jedan, malo drukčiji, pogled na Velu luku.

Uspon natrag je prilično naporan zato jer ste potrošili dosta snage za dolazak. Pomalo sam izgubio i volju za fotografiranjem, tako da s puta natrag imam samo jedan pogled kroz stijene prema kopnu, negdje južno od Senja (ispod). Ta fotografija je nastala oko 5 sati nakon polaska (16:00).

Na kraju, put svakako mogu preporučiti, ali na njega treba otići spreman (s dovoljno vode i hrane i u adekvatnoj obući). Fizički napor rezultirat će ushitom kad ugledate luke. A taj ushit će vam pomoći u napornijem putu natrag.

Zadnji put osvježeno 21. listopada 2010. godine