Lubenice (26. kolovoza 2011. godine)
Prije 5-6 godina shvatio sam koliko je posao postao važan dio mog života, već po količini vremena koje na poslu
provodim. Moj ured na Institutu za fiziku izgledao je tada jednako jadno i neuredno kao i danas, ali ja sam tad
pomislio da je konačno vrijeme da se nešto u vezi s tim učini. Jer, ako ću tu provoditi trećinu svog života, onda
neka barem bude koliko-toliko ugodno. Nije to bila blesava ideja, u poslu kao što je moj učinak ovisi o inspiraciji,
a to je neuhvatljiva kvaliteta koja se lakše javlja u lijepim interijerima i eksterijerima, naravno.
Jedna od stvari
koje sam odlučio učiniti bila je da na zidove povješam neke od fotografija sa svojih izleta, neke koje su posebno
uspjele i koje bi me u trenucima mrzovolje podsjetile na lijepe trenutke koje sam tamo doživio. I tako sam probrao
7-8 fotografija koje sam izradio, uokvirio i koje i danas vise na zidovima mog ureda. Ima tamo fotografija Brijuna,
kanjona Krke, Skradina, Dubrovnika, ali jedna koja mi je posljednjih 5 godina redovito i nepogrešivo vraćala osmijeh
na lice je posebna. Fotografija je to Lubenica na Cresu. I ne, neću je ovdje prikazati, ostavit ću tih 7-8 probranih
fotografija iz 2005. godine za neki idući post. Ovdje ću prikazati Lubenice kakve sam vidio ove godine.
Lubenice su ... Teško je u stvari reći što su Lubenice. Lubenice su selo. To je donekle točno, ali Lubenice su jedno od onih mjesta koje se ne mogu opisati standardiziranim riječima jer se jednostavno ne uklapaju dobro ni u jedan koliko-toliko fiksirani koncept. Zato su Lubenice mjesto koje se ne smije propustiti ako ste na Cresu, usprkos stresnoj pristupnoj cesti na mjestima klaustrofobično zatvorenoj suhozidima. Lubenice su u zadnjih nekoliko godina postale i prilično poznate, a moguće je i da spadaju među najfotografiranija mjesta u Hrvatskoj.
Lubenice su za jednodnevnog posjetitelja mjesto slobode. Lubenice su brod koji plovi prema Istri a vi ste na njegovoj palubi razbacane kose, jer na provi broda Lubenice uvijek ima vjetra. Kakav osjećaj slobode! No, kad razmislite o tome kakav bi život bio na tom brodu, shvatite da je ta sloboda prilično skupa. Jer brod je nezgodno mjesto za život, izolirano od kopna, na udaru oluja i zime, na milosti i nemilosti mora.
Smrznem se na samu pomisao na zimu u Lubenicama. To mora biti okrutno. Ne znam koliko je još stanovnika u Lubenicama. Siguran sam samo za jednog: jednu baku koja prodaje maslinovo ulje i ovčije runo. Mogu zamisliti da će Lubenice postati, ako već nisu postale Potemkinovo selo: mjesto koje se pokazuje turistima i čiji su stanovnici otišli jer im je osjećaj slobode postao preskup. Na kraju, nisu to više vremena u kojima su živjeli njihovi djedovi.
Zaobilazeći "filozofiranje" i zadržavajući se isključivo na činjenicama, mogli bismo reći da u Lubenicama, osim kuća, oskudnih dvorišta i polja postoji:
- parkiralište
- nekoliko crkava
- kafić na "glavnom trgu" koji nema suncobrane, kojeg opsjedaju ose i čija je ponuda prilično ograničena
- galerija
- restoran o kojemu ne mogu ništa reći jer ga nisam posjetio
- teleskop uz pomoć kojeg možete vidjeti lubeničku plažu u uvali Sveti Ivan ako u njega ubacite 5 kuna.
Lubenička plaža jedan je od važnijih razloga zbog kojih turisti dolaze u Lubenice (fotografija ispod).
Plaža izgleda fantastično s visine i možda biste mogli i pomisliti da će se malo tko odlučiti na spust dolje i naporan uspon samo zbog kupanja. Prevarili biste se. Turisti dolje odlaze s malom djecom na ramenima, sa svom "dodatnom opremom" za plivanje i sunčanje, s psima ... Ne znam kako se usude, ali dolje je u stvari prilična gužva. Iz visine sve, naravno, izgleda mnogo ljepše. Kliknite na fotografiju ispod da je vidite u trostruko većoj rezoluciji.
Tako smo se i mi odlučili za spust... Počelo je dobro, spust je na početku blag, prolazi kroz borovu šumicu, a Lubenice se ukažu na još veličanstveniji način (fotografija ispod).
No, put je slabo označen i ako ne pazite, lako će vam se dogoditi da nakon četrdesetak minuta spusta završite na jednoj posve drugoj (ali ipak sličnoj) plaži. Ta druga plaža je plaža na kojoj se nalaze "plave spilje" i na njoj je vjerojatno još i veća gužva nego na lubeničkoj plaži. Tamo smo mi završili. Gužva, izletnički brodovi kojima su "plave spilje" standardno odredište, puno djece, galame... Huh. Nisam se ni okupao, a već smo krenuli natrag. Premda ovaj put ne mogu preporučiti, ima i na njemu lijepih prizora (fotografija ispod).
| << Sv. Bartolomej na Cresu | Kroz vrata sreće Žanca >> |
Zadnji put osvježeno 26. kolovoza 2011. godine