Kalendar 2021: lipanj (14. studenog 2021. godine)
Prvih desetak dana lipnja sam bio u bolnici, a onda jedva dočekao da od nje pobjegnem, barem privremeno.
Jedanaestog lipnja smo otišli u Kumrovec, a na putu tamo zastali smo u Dubravici, da pokušam fotografirati svjetlo na polju (iznad). Malo prije devet, dok
smo se vraćali i dok me je moja Goga kritizirala kako sam slab partizan, običan
teoretičar te da se moram boriti sa svojom bolešću, uzeti štuc u ruke, a ne gubiti žestinu samo tako, upalim ja radio da čujem vijesti.
A na radiju Ivica Prtenjača, vodi neku emisiju pa kaže, I evo, prije vijesti, jedan dragulj s bespuća interneta – Džoni Štulić prepjevao
je Leonarda Cohena. Mislim ja, koja je to, pa mora biti Partizan, koje li slučajnosti čovječe, a nas dvoje upravo o tome govorimo
(ono "štuc u ruke" je Štulićev slobodni prepjev Cohena – štuc je kratka ili skraćena puška)! Pusti tako Prtenjača "Štulića", a ono
nije Štulić nego Šiber i njegova supruga (!), kunem se svime, smrznuli smo se kad smo se čuli na Prvom
programu Hrvatskog radija, kaže Goga Čuj mene! u dijelu gdje ona pripomogne Kroz čempres vjetar duva i kroz groblja vjetar duva.
Skinuo Prtenjača s bespuća interneta ili mu je netko poslao, a ono s >> mog Youtube kanala!
Možda nije ništa posumnjao jer se nisam potpisao u videu. Fotografija na kraju videa (ispod) je portret Josipa Šibera, >> o kojem
sam pisao prije više od šest godina.
Dvanaestog lipnja smo otišli u dolinu Gračnice, na Liscu i u Jurklošter. Fotografije ipak nisu bile pamtljive, ostala mi je jedna lijepa pod hrastom iznad crkve sv. Lovrenca (ispod)...
... i ovaj kranjski ljiljan (Lilium carniolicum; kod nas se ovaj cvijet smatra ugroženom vrstom) s vrha Lisce (ispod).
Trinaestog lipnja, na svetog Antuna, otišli smo do Lovića Prekriškog, ali i otamo mi je ostalo samo ovo malo neoštrog ljubičastog u žutom (ispod; radi se vjerojatno o ptičjoj grahorici, Vicia cracca). Može biti da sam više hodao i disao, a manje fotografirao tih dana.
Treba nam vrijeme, premda to može izgledati kukavički, kao bijeg od borbe. No, što je uostalom život nego raspored vremena? Raspored onih
trenutaka koje očajnički tražimo i koji su razlog da živimo, iako se radi samo o rasporedu konačnog vremena – onog koje nam je ostalo. Stoga,
iako lijepe trenutke raspoređujemo prije onih ružnih, koji će sigurno doći, ne smatramo to kukavičkim, nego zapravo životom samim, razlogom
da se živi i podnosi sve ono grozno što nas čeka.
Uostalom, da je život isključivo racionalan ne bi ga vrijedilo živjeti. Kad se okrenemo i prebrojimo zbog čega žalimo, a zbog čega smo sretni, među
stvarima zbog kojih žalimo bit će uglavnom one koje društvo naziva odgovornim i racionalnim, a među onima zbog kojih smo sretni, one koje
društvo naziva neodgovornim i iracionalnim, zbog kojih nas je okolina, kad smo ih počinjavali, glasno ili potajno osuđivala.
Devetnaestog lipnja krenuli smo prema Rogaškoj Slatini, a zastali u Olimju. S Jelenovog grebena je lijep pogled na crkvu i samostan (ispod).
Pred crkvom su bili bijeli lopoči (Nymphaea alba, ispod).
U Rogaškoj Slatini smo zastali na kolodvoru i kod gradske tržnice, zbog svjetlosti (ispod).
S položaja negdje blizu kapele sv. Ane fotografirao sam zgrade na Zdraviliškom trgu (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji),
Pred Trgom stoji spomenik iz NOBa (ispod). Na spomeniku je popis imena poginulih u Drugom svjetskom ratu, a piše i:
Ki padli so jugoslovanska zemlja zate
Nikome zasad nije palo na pamet da stuca ono jugoslovanska i upiše slovenska, što je kod nas uobičajena rabota.
Dvadeset drugog lipnja smo otišli u Gornju Stubicu. Stali smo, naravno, kod Matije (ispod; kliknite na fotografije da ih prikažete u dvostrukoj rezoluciji). To je možda i najljepši spomenik u Hrvatskoj, iako ga slabo paze.
Na sporednom ulazu u dvorac Oršić, iz parka, su stupovi (ispod). Oni neizravno osvijetljeni svjetlošću raspršenom s neba su plavi, a oni koji primaju svjetlost odbijenu s toplih i obojenih zidova dvorca i s tla su narančasti. Objekti u suštini nemaju boju po sebi, njihova boja se realizira tek u međudjelovanju s okolinom. Ovo pogotovo vrijedi za "bijele" objekte.
Dvadeset četvrtog lipnja, nakon duge bolesti, umrla je Ljubica Velan. Dragu Ljubicu poznavao sam uglavnom s Facebooka, ali jednom sam joj, u Muzeju suvremene umjetnosti, stisnuo ruku
na svoje veliko zadovoljstvo kad se toga sjetim. Pohrlila je tišini u kojoj se disanje ne čuje. Svijet će biti ružnije mjesto bez nje.
Nekoliko dana prije smrti poslala mi je svoju zbirku pjesama Ptice svagdana iz koje navodim njenu pjesmu Prekomjerna doza:
Udisala
sam
ljubav pohlepno,
riba na suhom.
Samo bih
ponekad
izdahnula
izlomljenim
stihom
bez
rime.
Sada
tonem
u
zelenu dubinu,
zabranjujem
si
govor
i
hrlim
tišini
u
kojoj
se
disanje
ne čuje.
Dvadeset šestog lipnja otišli smo prema Gorskom kotaru i zastali u Ravnoj Gori da i opet pogledamo na Bjelolasicu (ispod).
>> U svibnju je ovdje sve bilo puno maslačaka i zeleno, a sad je žuto i suho i skupljeno u bale sijena, a
na vrhu Bjelolasice nema snijega. Ipak je lipanj.
Na povratku smo, na samom kraju dana, skrenuli u Lukovdol da kod spomenika pojedemo sendvič i popijemo pivo. Ja sam opalio i nekoliko fotografija iako žive svjetlosti
više nije bilo.
Dvadeset devetog lipnja fotografirao sam mačku Martu u jednoj od svojih karakterističnih mačjih poza pred cvjetovima djevojačkog oka (Coreopsis grandiflora, ispod).
Taj je dan bila prava mačja vrućina! Da čovjek cijeli život slika samo mačke, vjerojatno mu ni to nikad ne bi dosadilo.
Zapravo, ne treba se opterećivati nimalo više nego što je nužno radom i obavezama. Mačke to najbolje znaju. Važno je da smo koliko-toliko zdravi. Jedna od velikih prednosti
zdravlja je to što ljudima možeš ugoditi i razveseliti ih. Možeš im nešto fino skuhati, možeš im nešto lijepo ispričati ili pokazati, možeš ih negdje odvesti, možeš s njima
na obalu i u more, sunčati se i plivati u zdravlju i smijehu. Možeš se smijati s njima bez ikakve zadrške, jer nikoga ništa ne boli i možete, evo baš sad, otići gdje god
hoćete, samo ako hoćete, jer ste zdravi i ništa vas u tome ne sprječava. Pa iako nam se ponekad, kad smo zdravi, to što dragim ljudima ugađamo i pomažemo učini i kao obveza
ili teret, zapravo se radi o daru koji im dajemo i koji i nas veseli, a kojeg bez zdravlja ne bi bilo. Jedna od ružnih strana bolesti je i to što više ne možemo tako
darivati one koje volimo.
| << Kalendar 2021: svibanj | Kalendar 2021: srpanj >> |
Zadnji put osvježeno 14. studenog 2021. godine