Jesenski ljubljanski slikopis, dio drugi (3. prosinca 2018. godine, materijal iz jeseni 2018.)

Toscaninijev park, 30. 10. 2018.

Trnovo, 30. 10. 2018.

30. listopada ujutro, samo malo nakon što je prestala kiša koja me je i probudila, nađoh se u Trnovu (iznad). Asfalt je još mokar i u njemu se ogleda nebo.

Trnovo, 30. 10. 2018.

Kroz mrežu posve golih grana gledam trnovsku crkvu (iznad). Tuš se prolio po akvarelu.

Trnovo, 30. 10. 2018.

Ali ima okolo i akvarelnog papira koji se lijepo sačuvao (iznad). Nema na njemu tamnih mrlja od tuša.

Hradeckega most, Krakovski nasip, 30. 10. 2018.

Tamni oblaci iz kojih je padalo su poraženi, ali još im se vide leđa u bijegu. Vrbe na Krakovskom nasipu fluorescentno se sjaje na pozadini od baršunastog neba (iznad).

Ljubljanski grad, 30. 10. 2018.

Kako se približavam centru, nebo se rasvjetljuje (iznad). Poslije kiše svjetlost se pročisti.

Ljubljanski grad, pogled s Kongresnog trga, 24. 10. 2018.

Svjetlost nije nešto o čemu se uobičajeno govori. Kad ste zadnji put čuli da je netko spominjao narav svjetlosti? Zaboravite na trenutak moje rečenice, naravno, ja stalno govorim nešto o svjetlosti.

Ni ribe nikad ne govore o vodi. OK, ribe općenito malo govore, ali kad bi govorile, sigurno ne bi govorile o vodi. Voda je činjenica njihovih bivanja, toliko temeljna za ono što ribe jesu, da je ribe ni ne poimaju. Kao ribe u vodi. Kao i mi u svjetlosti. Svuda je oko nas i čini naš svijet, svaki objekt koji vidimo i svako drago biće koje vidimo je svjetlost, ali o samoj svjetlosti obično ne razmišljamo. Za to je potrebna neka vrsta odmaka. Potrebna je i neka vrsta patnje, nedostatka. Vodu spoznamo tek onda kad nam nedostaje, kao i svjetlost, a često, nažalost, kao i ljubav. Tom Waits u San Diego Serenade kaže:

Svjetlost se u tom trenutku, 20. listopada gasila, a već se osjetila i hladnoća u plavilu sjene na Kongresnom trgu, ali grad se nije dao (iznad). Još neko vrijeme. Treba poći natrag i skupiti na putu posljednje izdahe svjetlosti dana.

Nebotičnik, 24. 10. 2018.

Dan odlazi, ali ostavlja još tragove iza sebe, a ja se stalno okrećem da ih vidim (iznad). Kao kad se opraštaš s nekim tko će ti nedostajati pa se okrećeš za njim i mašeš mu, malo si tjeskoban i bojiš se da ga nećeš više vidjeti. Valjda će biti još dana, valjda će biti još svjetlosti, a bit će valjda još prilike i da izgrlimo one kojima smo mahali i kojima ćemo se vratiti. Još neko vrijeme, a vrijeme ne treba tratiti. Treba voljeti dok ima još vremena za to.

Oni slave svoje nadzemaljske odanosti. Ja slavim svoje zemaljske ljubavi.

Pred Narodnom galerijom, 11. 10. 2018.

A treba i prepoznati ljubav i zagrliti je. Ne dopustiti da ti pobjegne. Isto tako i svjetlost. Ponekad me prizor razbudi, protrese. Ponekad ne znam točno zašto, pa stanem i gledam. Tada osjećam boju i svjetlost skoro kao toplinu, skoro kao dodir na koži. Pogotovo u toploj jeseni. Topla jesen je naknadni dar ljeta. Nismo sigurni hoće li ga biti pa mu se istinski obradujemo kad ga bude.

Ljubljanski grad, 3. 10. 2018.

Bilo je mnogo dana u ljubljanskoj jeseni 2018. godine koji nisu bili topli, nego vlažni i hladni. I tada je znalo biti lijepo. Paleta je suzdržanija, povučenija. Boje su manje saturirane, a krošnje ispred crkve u Trnovu ne svijetle posve toplo nego su prigušene (ispod). Asfalt je vlažan, padala je kiša, i u njemu se ogledaju svjetla automobilskih farova. I to je jesenski akvarel, samo hladniji.

Trnovo, 7. 11. 2018.

Sve se smiruje u studenom. Studen navire i u svjetlosti, no i dalje od svjetlosti ne treba odustati jer je i dalje ima za one koji dobro gledaju. Recimo pred crkvom sv. Petra u Ljubljani, 28. studenog (ispod). Zlato s breze i zlato s mozaika. Isus govori Petru da je stijena na kojoj će sagraditi svoju crkvu i daje mu ključeve Kraljevstva nebeskog. Meni je ipak draže zlato s breze.

Crkva sv. Petra, 28. 11. 2018.

Isti sam dan ulovio svjetlost na Križankama, iza biste Jožefa Plečnika (ispod). Napunila je prostor ispod lukova.

Križanke, 28. 11. 2018.

Studeni, a iza njega prosinac. Stao sam pred vrata crkve sv. Jožefa (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). U pozadini je mrtav čovjek na odru, a kamen je posve hladan. Studen.

Crkva sv. Jožefa, 28. 11. 2018.

Nastavlja se. Valjda.

Zadnji put osvježeno 3. prosinca 2018. godine