Jagnjić o "Problemu promatrača" (20. siječnja 2017. godine)
Problem promatrača je zanimljiva superpozicija znanosti i znanstvene fantastike (vrijednost amplituda ispred ova dva pojma ćete morati odrediti sami) u
kojoj je u centru pozornosti „promatrač“.
„Problem promatrača“ je popularni pojam iz kvantne mehanike, a tiče se kolapsa valne funkcije (odnosno aksioma mjerenja). Sustave u kvantnoj mehanici opisujemo
preko superpozicije stanja i takav sustav deterministički evoluira u vremenu (kao rješenje Schrödingerove jednadžbe). U trenutku mjerenja sustav iz superpozicije
svih mogućih stanja pada u samo jedno stanje – taj proces je ireverzibilan, probabilistički i momentalan (u smislu da se dogodi „beskonačnom brzinom“). Taj
utjecaj mjerenja (promatranja) na kvantni sustav je poznat i kao „problem promatrača“.
Šiberova knjiga, kao što ćemo vidjeti, proširuje „problem promatrača“ na pitanja razumijevanja zakona prirode, potrage za konačnom teorijom, ali i na problem
razumijevanja nas samih.
Spoiler alert: dijelovi kratkog sadržaja s nekim citatima
Naš junak (ili anti-junak?) je teorijski fizičar koji radi u sustavu u kojem se znanost sve više svela na primjenu, industriju i komercijalizaciju. Temeljne
teorijske ideje se sve manje istražuju i financiraju, dok je sve veći naglasak na primjeni postojećeg znanja.
(Digresija: teško je spekulirati postoji li nezanemariva projekcija autora ove knjige na glavnog junaka knjige, profesora Paula Glasera, ali fizička sličnost
Paula Glasera i njegovog stvoritelja Anotonija Šibera (vidi 55. stranicu knjige) je definitivno nezanemariva.)
Kao jedan od rijetkih ljudi s teorijskim znanjima, poslan je u svemirsku postaju Crick 14 da vidi što je pošlo po zlu u eksperimentu kojeg provodi Ernest Ehrenfest (zanimljivo je primijetiti da ime Paula Glasera i prezime Ernesta Ehrenfesta, daju upravo ime i prezime slavnog fizičara Paula Ehrenfesta – obrat pak ne daje ime i prezime koje bi mi bilo poznato). Kroz priču se saznaje da Ehrenfest, kao i Glaser, dijeli interes za razumijevanje prirode i da ga toliko ne zanima primjena.
Ono što se dalje događa na postaji Crick 14 u određenoj mjeri odgovara „Kriku“, Munchovom remek-djelu koje dijelom „simbolizira ljudsku vrstu nadjačanu osjećajem egzistencijalnog straha i tjeskobe“. Jajoglavi, prema kojem čitatelj može razviti emotivnu povezanost tokom djela, je uređaj u obliku velikog jaja koji je pokušaj ostvarivanja umjetne inteligencije, odnosno funkcionalnog mozga. Kroz priču se prati njegov razvoj, koji eksponencijalno napreduje, do trenutka kada Jajoglavi prekida bilo kakav komunikacijski odnos sa okolinom - njegovi moždani signalni padaju u osnovno stanje. Na preporuku Glasera, Jajoglavog podvrgavaju neurokirurškom zahvatu i uništavaju mu dijelove mozga („nubite“), što ima za posljedicu da se Jajoglavi budi. Tu dolazi do zanimljivog komentara Jajoglavog vezanog za osobnost i svijest (102. str):
- Bio si osoba i prije. Ne znam ... Što to uopće znači za tebe?
- Osobnost ... Defekt spoznajnog aparata. Bolesna potreba za samoreferenciranjem zbog slabog funkcioniranja neuralne mreže. Petlja. Besmisleni konstrukt mjere nula. Neprestano preispitivanje svih zaključaka. Svijest koja ne razumije okolinu u kojoj se nalazi. Samotni osjećaj odvojenosti od svijeta. To je osobnost. Defekt. Bolest. Ne može li osoba biti i ono što ne razmišlja o vlastitoj osobnosti?
Jajoglavi je, stječem dojam, evolucijski nadmašio stanje osobnosti/svijesti kada je pao u stanje u kojem nije reagirao na nikakve vanjske podražaje. Tek kada su mu oštetili „mozak“, on je ponovno dobio ono što mi identificiramo kao svijest. Saznajemo da je u tom stanju, između ostalog, razmišljao o krajnjoj teoriji koja bi ujedinila sve teorije u jednu i, na taj način, spoznala um „Boga“. Jajoglavi zaključuje da takve teorije nema:
- Zašto?
- Zato što sam prilično siguran da tome ne bi bilo kraja. Labirint znanstvene spoznaje nema kraja, a kad bi ga i imao na njegovom kraju ne bi bilo ništa. Radi se o beskonačnoj petlji čiji uzrok nije u znanstvenoj metodi. Sve najrazrađenije teorije dovedene do svojih krajnjih granica nužno završavaju paradoksima, odgovorima na pitanja koja sama pitanja čine besmislenima. Vi to već dobro znate kroz problem čestica-val dualnosti u kvantnoj mehanici. Naravno, meni ta konkretna stvar nikad nije predstavljala problem. Ipak, mogu reći da sam prilično siguran da vaši, a nažalost i moji neuroni filtriraju Svemir.
Nadalje se razvija dijalog o problemu našeg promatranja svijeta, pošto mi ipak interpretiramo signale iz okoline kroz sustav koji je evoluirao milijunima godina i koji nas, kao takav, ograničava da spoznamo konačnu istinu, što vodi do odbacivanja koncepta „istine“ i prihvaćanja da je u znanosti riječ o našem odnosu sa svemirom, prije nego o našem opisu svemira.
Odlazak Jajoglavoga
Ako ste fizičar ili bilo kakva normalna osoba koja ulaže nade u krajnju spoznaju stvarnosti, razgovor profesora Glasera sa Jajoglavim po pitanju znanosti, ali i
vlastite svijesti, će vam možda pružiti tjeskobno iskustvo. Kroz njihov razgovor mogao sam osjetiti tragove Sartreovog egzistencijalizma u kojem
„egzistencija prethodi esenciji“, ali s još težim elementom jer sama „esencija“ kojoj težimo možda postaje i još besmislenija, odnosno paradoksalna.
Je li konačna „istina“ ujedno i paradoks?
Jajoglavi je svjestan da „umire“ i želi da ga ispale u svemir, da osjeti gibanje. Profesori, unatoč strogim zabranama takvog nečega, slušaju Jajoglavog i tu nastupa
prilično tjeskoban dio. Jajoglavi, plutajući svemirom prema sigurnoj smrti, pjevuši stihove:
bilo bez oca i bez majke.
I sve je bilo mrtvo.
I nikog nije
na cijelom svijetu bilo.
Sve je bilo mrtvo.
Pa je dijete otišlo u potragu, danju i noću.
A kako nikog nije na Zemlji bilo,
Htjelo je otići u nebesa
Jer ga je Mjesec gledao tako prijateljski.
A kad je konačno došlo na Mjesec
Mjesec je bio komad trulog drveta.
I zato je otišlo do Sunca.
A kad je stiglo tamo,
Sunce je bilo uvenuli suncokret.
A kad je stiglo do zvijezda,
one su bile male zlatne mušice.
Zabodene gore kao što ih svračak pribije na trninu.
A kad se htjelo vratiti, dolje na Zemlju,
Zemlja je bila preokrenuta kahlica -
I ostalo je sasvim samo,
pa je sjelo i plakalo.
I tamo je još do dana današnjeg,
Potpuno samo.
Ako to nije bilo dovoljno da se emotivno dotuče čitatelja, sljedeće poglavlje će se pobrinuti da vam zada konačni udarac. U poglavlju „Smrt Petra Pana“, razmatraju
se misli umirućeg čovjeka koji na događaje iz teorije vjerojatnosti gleda kao na poseban odnos Svemira sa pojedincem. I on taj posebni odnos čitavog života traži – te pred
samu smrt, tom odnosu se nada i taj odnos ga i dalje drži na životu. Umire u zabludi da će do takvoga odnosa doći.
Smrt je hladna i bez smisla, ujedno i cinična.
Pouzdano istiniti dio romana i zen
Čitav roman isprekidan je zanimljivim kratkim pričama (digresijama?) u kojima su junaci svjetski poznati znanstvenici, književnici, umjetnici, itd. Autor uzima
neke realne povijesne situacije i pripisuje im izmišljene dijaloge i radnje, u kojima, vjerno, pokušava reproducirati misli tih velikana.
Naročito mi je bio drag dio u kojem je glavnu ulogu preuzeo fizičar David Bohm, odogovoran za kirurško odstranjivanje kvantnog misticizma iz kvantne mehanike.
Jedino mi je žao što Bohm nije imao više utjecaja na samoga autora, jer u tom slučaju vjerojatno ne bi bilo rečenica vezanih za kvantnu mehaniku za koje smatram
da su nepotrebni misticizam.
"Pouzdano istiniti dio romana" sadrži kratak opis povijesti znanosti, te neke trenutne probleme iz moderne znanosti. Izražavam neslaganje glede nekih
interpretacijskih tvrdnji o kvantnoj mehanici, dok se na formalni dio ne može dati prigovor, jer prati "pouzdano istiniti" matematički formalizam kvantne mehanike.
Te interpretacijske tvrdnje uvode nas u autorovo sljedeće poglavlje "Zen i kvantna mehanika" u kojoj nalazi poveznice između zena i
potencijalnom "neopisivosti riječima" kvantne mehanike. To da se kvantna mehanika ne može opisati riječima nije nužno točno i bitno ovisi o tome koju interpretaciju
kvantne mehanike zagovarate, ali je bitno za poantu ovog SF romana.
Poglavlje "Zen i kvantna mehanika" se uklapa i u duh čitavoga romana koji „iznosi zamisao da konačna spoznaja ne pripada skupu znanstvenih spoznaja".
Odnosno, iznosi krajnji pesimizam u opće poznate fizičarske snove o konačnoj teoriji.
Oh by the way, which one's Pink?
Nekim čudnim skupom početnih uvjeta našeg Svemira, dogodilo mi se da sam Šiberovu knjigu "Problem promatrača" čitao u periodu vremena kada sam čitao i novi
znanstveni članak Borisa Kožnjaka "Kuhn Meets Maslow: The Psychology Behind Scientific Revolutions", što samo po sebi ne bi bilo bitno da ne postoji zanimljiva
povezanost teksta tog članka sa poglavljem "Nietzsche i znanost" iz "Problema promatrača". O toj povezanosti ovdje neću pisati (možda ako budem pisao
review ove knjige, a ne kratak komentar kao ovdje), ali pozivam zainteresirane čitatelje da pročitaju Kožnjakov rad o psihološkom profilu znanstvenika i Maslowovoj
kategorizaciji znanstvenika u dvije kategorije (a jedna od te dvije je upravo ova o kojoj piše Šiber u citatu koji slijedi).
Šiber piše:
A religije su upravo i propale zbog takvih svećenika koji su jedini znali i bili pozvani da objave pravu „istinu” (koji je od njih Floyd, by the way?). Zato mi smeta kad osjetim jednake totalitarne porive kod svojih kolega. Znanost je dosad sretno rasla, a nadam se da će doživjeti i duboku starost upravo zato što nije bila totalitarna, što je dopuštala da postoji i drukčija „istina” i što je dopuštala totalnim outsiderima da kažu svoje. Malo idealiziram, događalo se to jer je u mom biznisu na svu sreću uvijek bilo dovoljno odvaljenih ljudi koji su voljeli uzbuđenje, konflikt, predstavu i intelektualne izazove - ja sam ponosan na takve tipove i sigurno ću o njima napisati poneku u budućnosti.
S obveznim obrazovanjem, akademijama, institutima, fakultetima, znanost je postala privlačno i dobro plaćeno zanimanje pa se iz nje, sasvim prirodno, javlja i snažna apologetska struja koja pokušava javnosti objasniti čemu svi mi služimo i da nas i dalje trebaju plaćati, jer je slika svijeta koju smo mi naslikali ipak puno bolja od one koju naokolo propagiraju razne lažovčine. No, ne dozvolimo da nas to učini totalitarnim svećenicima razuma.
Na kraju, mnogo je toga u znanosti posljedica procesa mišljenja koji se teško može sistematizirati, uklopiti u neku „znanstvenu metodu” na koju se naši svećenici razuma zaklinju.
Zaključak
Roman je sastavljen od tri dijela:
(i) SF roman koji prati profesora Paula Glasera (najveći dio romana);
(ii) Kratke priče sa stvarnim likovima iz povijesti znanosti i umjetnosti, koje svako toliko prekidaju točku (i);
(iii) Nekoliko zadnjih poglavlja o znanosti i filozofiji, u kojima Šiber pokušava staviti SF roman iz točke (i) u određeni znanstveno – filozofski okvir.
Slagali se ili ne slagali sa autorovim pogledima iz točke (iii), čitav roman, usudio bih se reći, potencijalno spada u sam vrh hrvatske znanstvene fantastike.
Naročito je pohvalno to što je roman konzistentan, te ga se vrlo lako čita. Interesantnost romana je linearno rastuća funkcija vremena uz kvantni skok koji se događa
završetkom znanstvene fantastike i početkom poglavlja „Pouzdano istiniti dio romana“, u kojem se priča o znanosti i filozofiji. Taj kvantni skok vas može odvesti
u stanje više energije, kao i osnovno energetsko stanje – ovisno o tome što tražite od jednog SF romana. Na mene je djelovalo jako dobro jer osobno, između ostalog,
tražim jasnoću i konzistentnost, a upravo ta poglavlja pojašnjavaju tekst iz SF romana.
Valna funkcija ovog romana još nije poznata – trebat će napraviti mnogo više eksperimenata (čitanja od strane raznih čitaoca) da se odrede amplitude vjerojatnosti
koje stoje ispred svakog mogućeg stanja koje, u superpoziciji, čine valnu funkciju ovog romana.
Nadam se da će više promatrača reducirati valnu funkciju ovog romana na način na koji što sam to ja učinio – u stanje izvanrednog SF romana kojeg maksimalno preporučujem.
Mate Jagnjić, 30. srpnja 2016. godine.
Tekst je preuzet s goodreads.com uz dopuštenje autora.
"Problem promatrača" možete u PDF formatu >> downloadirati OVDJE.
| << Izvrsni ministar Barišić | Nakon 25 godina znanosti u Hrvatskoj >> |
Zadnji put osvježeno 20. siječnja 2017. godine