Između provincije i provincije (18. studenog 2017. godine)
Zar nije iritantna ta happy happy spika o Hrvatskoj kao o zemlji ogromnih nerealiziranih mogućnosti, divne i obrazovane mladeži koja će nas sve spasiti, pogotovo
nas odrasle u jednom drugom sistemu (gdje su se, inače, školovali ti koji o tome govore da mi je samo znati)? Te razlike u mentalnom sklopu koje se mjere
svjetlosnim godinama, ti mokri snovi o obrazovanoj i uljuđenoj Hrvatskoj, koja nas eto već čeka iza ugla, samo treba neki kurikulum sastaviti? Taj provincijalni
Weltschmerz za Mitteleuropom i razvijenim svijetom kojem pripadamo, a, eto, nikako da u njega uletimo. Zar nije sve to izrazito iritantno, pogotovo što dolazi i s
"lijeva" i s desna, podjednako otrcano i preslađeno?
Zar nisu iritantni ti dezinficirani otkupitelji, "naši ljudi" koji se otrgnuše ovoj letargiji pa se sa zaradama na tržištima kapitala i s licencama uglednih stranih
sveučilišta i akademija, gonjeni beskrajnim domoljubljem i filantropijom vratiše da nam bijednima objasne kako je u velikom svijetu i kako smo indoktrinirani socijalizmom, kako se u
najnaprednijim sredinama ni ne naplaćuje porez i da odatle slijedi svo bogatstvo. Kako uspješni ljudi imaju i uspješne navike, kako su uvijek optimistični i entuzijastični i
kako uvijek izbjegavaju ovakve kao što smo mi, pritisnute poviješću i krvlju, pesimistične i depresivne nakon što smo vidjeli ljudsko zlo i mržnju i svjedočili da se i najslađe
rečenice začas pretvore u kletve. I kako bi Hrvatska bila mnogo bolja zemlja da nema ovakvih kao što smo mi, koji samim svojim postojanjem onemogućavamo njenu sjajnu budućnost
i pripadnost tom divnom svijetu napretka i civilizacije, poduzetnih i kreativnih ljudi s vječnim smješkom na licu, koji uvijek gledaju samo unaprijed. I kako se u uspješnim zemljama
zakoni provode, a vlakovi nikad ne kasne.
Zar nije iritantna ta (malo)građanska, provincijalna opsesija redom, zakonom i vlakovima koji nikad ne kasne, čak ni kad voze Židove na stratište?
Zar nisu iritantni svi ti naši sugrađani koji smatraju da i oni pripadaju tom sjajnom i zašećerenom svijetu Zapada, premda su beskrajno netalentirani i nesposobni, dozlaboga ksenofobni
i zatucani, koji mrze bližnjega svog zato što je isti kao i oni. Ali i oni u sav glas odobravaju lažne otkupitelje, jer oni, kao ni otkupitelji, zapravo ne pripadaju ovdje, među ove koji su
baš isti kao i oni, beskrajno netalentirane i nesposobne, dozlaboga ksenofobne i zatucane, koji mrze bližnjega svog zato što je isti kao i oni sami. Oni zapravo pripadaju u jedan
posve drugi svijet, gdje bi bili nešto posve drugo od ovoga što su ovdje i gdje ih okolina od ovih drugih, koji su posve isti kao i oni, ne bi sputavala u ostvarenju njihovih
silnih potencijala koji se nikad neće ostvariti. Zbog Josipa Broza, socijalističkog mentaliteta, Srba, Balkana, partizana, ustaša i partizana ili katolibana, tu im se ukusi ponešto razlikuju, ali ako
išta povezuje i jedne i druge i treće onda je to taj žal za svijetom kojem pripadaju i u kojeg nikako da se integriraju, da konačno kroče u tu sjajnu budućnost koja svjetluca
i izaziva, a nikako da dođe već stoljećima.

Hieronymus Bosch, Kola sa sijenom (oko 1516.), detalj
| << Kralježnica kao antigravitacijski stroj | Kad bi Krleža tvitao >> |
Zadnji put osvježeno 18. studenog 2017. godine