Građani (2. kolovoza 2020. godine)

Sretoh danas kolegicu koju dugo nisam vidio u šetnji pa, brbljav kakav jesam, započeh neku zajebanciju o izborima, da bih se samo minutu kasnije ugrizao za jezik jer kolegica glasa za Kolindu. Nikad to ne bih pomislio, što samo govori koliko površno upoznajemo ljude koje srećemo u profesionalnom kontekstu. Ili se možda radi samo o meni, ne znam.

Ne mislim da se političko može lako ograditi od privatnog ni da to što netko glasa za Kolindu nema baš nikakve veze niti da ne ostavlja trag na našem odnosu. Naravno da ostavlja – ako možeš zaokružiti Kolindu i još mi objašnjavati kako je ona fina i kulturna osoba onda se bojim da ne možemo o mnogo toga, barem ne ozbiljno, razgovarati, osim možda o struci, a i to samo ako je prirodno-znanstvena.

O građanskom razmišljam na neki ambivalentan način. S jedne strane doživljavam ga kao pozitivan koncept i sadržaj koji omogućuje da se u državi jasno odmakne od plemenskog, vjerskog i nacionalnog. S druge strane, "građansko" je i neka univerzalna forma, ali i krinka – postoje stvari o kojima fini građani razgovaraju i načini na koje o njima razgovaraju. O tim se stvarima i na te načine može razgovarati cijeli život, a da zapravo o građaninu nemaš pojma, recimo da ne znaš da je teški ksenofob ili urbani fašist. Naravno, neki od njih smatraju da upravo to dvoje označava fino građanstvo pa ih se da skužiti, no nisu svi građani tako lako čitljivi.

Ovo drugo značenje "građanskog" za mene je uvijek nosilo izrazito negativan sadržaj. Postoje ljudi koji žive kraj tebe i koji funkcioniraju u tim sterilnim građanskim formama, s građanskim viđenjem o tome o čemu je "pristojno", a o čemu "nepristojno" razgovarati i što spada u Kinderstube. O njima u principu ništa ne znaš, sve dok ne dođu ružna vremena.

Kad fini građani kažu da su političari nedorasli funkcijama koje obavljaju to samo odražava njihovu malograđansku briju na "funkcije" te zamisao da na tim veličanstvenim pozicijama konačno treba biti netko tko odgovara njihovoj malograđanskoj viziji funkcija, društva i sebe samih.

Potrebi da se bude na pravoj strani društva, među modernim i progresivnim, načitanim građanima, onima koji promišljaju stvarnost i osjete trenutak, najbolje udovoljavaju književni i čitateljski portali. Tamo se nalazite u grupi onih poput vas, koji prate i čitaju, a zapravo i ne morate ništa čitati nego samo lajkate i podijelite ono što Alis*, koja zna, preporuči. Jedna sekunda podrške Alis i već ste u probranom društvu onih koji čitaju prave stvari.

Takva lakoća čitanja i pripadanja objašnjava ogromnu popularnost "književnih" portala.

------------
*Alis Marić, voditeljica popularnog Facebook portala za knjige i čitanje koji ima više od pola milijuna lajkova. Poznata je i kao kandidatkinja samozvane liberalne i građanske stranke Pametno na EU izborima 2019. godine – toj je stranci u žarištu interesa znanost i obrazovanje. U srpnju 2020. godine napisala je nekoliko Facebook objava o vrijednostima hidroksiklorokina u tretmanu bolesti izazvane covid-19 virusom, o globalnoj zavjeri koja je usmjerena prema tome da nas se sve nasilno cijepi, a i o "... hrabrom predsjedniku Trumpu [kojem je] itekako stalo da zaštiti svoje građane!".

Nije lijepo nazivati ljude moronima, takvo što ne priliči akademskim građanima i kulturnim ljudima.

Nije lijepo nazivati ljude ratnim zločincima, takvo što ne priliči akademskim građanima i kulturnim ljudima.

Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica []

[]

Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti?

Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik []

Miroslav Krleža, Na rubu pameti

Kaže cijenjeni profesor Puljak* da se dobri ljudi moraju dogovoriti, predmnijevajući naravno da je on dobar – to svatko normalan vidi. A onda nešto masno i dobro slaže, pa mu se javi uvaženi profesor Bakić koji kaže da cijenjeni profesor Puljak ne bi smio tako masno i neznanstveno lagati, ali da on neće dalje zatezati – ipak su njih dvojica ugledni sveučilišni profesori. Navijači, s pretenzijama da i oni budu umni akademski i cijenjeni građani, svesrdno lajkaju i odobravaju postignuti akademski konsenzus.

------------
*prof. dr. sc. Ivica Puljak, glavni tajnik gorespomenute stranke Pametno, ranije spominjan na ovom blogu u tekstu >> Lobi koji drma akademskom zajednicom.

Od svega toga ipak cijene toge i svečanost, umrtvljeni dostojanstveni glas koji odjekuje katedralom i uglednike u prvim redovima. Najviše uživaju u pomirenju svjetonazora, kad se pristojni i ugledni ljudi slože oko važnih stvari, one mlačne sredine koju dišu i bivaju.

- vidi >> Zabilješke o modernoj građanskoj klasi.

Ah Mitteleuropa, taj naš Weltschmerz

Naša sveučilišta nažalost slabo što valjaju. O tome sam već pisao mnogo puta i to najiskrenije što znam – nemam namjeru pumpati domoljublje i glasovi mi ne trebaju. No, postoji kod nas jedan provincijalni refleks koji se uglavnom može locirati kod ljudi koji se nazivaju građanima i liberalima, a to je nekritičko slinjenje za boljim svijetom u koji oni u svojoj glavi "prirodno pripadaju", za Mitteleuropom, za cambridgeima, harvardima i oksfordima. Taj provincijalni refleks, najbolje se da iščitati iz naslova novinskih članaka gdje se oksfordi koriste da se naturi nekakav autoritet čak i kad je ono što dotični govori najobičnija glupost. Tako imamo zanimljiv fenomen da domoljubno napumpana i hipnotizirana javnost s jedne strane veliča stoljeće sedmo i hrvatstvo, a s druge posve nekritički slini za harvardima i bijelim svijetom (treba se ovdje svakako sjetiti bivšeg hrvatskog premijera, legendarnog Tima Oreškovića, poznate hrvatske "građevine", kojeg su nam predstavljali kao svjetsku menadžersku veličinu).

Evo nekoliko nedavnih naslova koje navodim u prilog fenomenu:

"Hrvatica poručuje s uglednog Cambridgea: Vratit ću se u domovinu i pokazati da možemo bolje"

"Otac Srećko Koralija, doktorand na Cambridgeu: Kršćanin bi trebao biti propovjednik ljepote i dobrote"

"Ugledni profesor koji je doktorirao na Oxfordu za Jutarnji: Pavel Gregorić o najnovijoj Šangajskoj listi najboljih sveučilišta"

"Prvi Hrvat na Princetonu dovodi Obamina savjetnika u Umag"

"Naš mladi doktorand s Oxforda o Bandićevom doktoratu: Odreći ću se svoje diplome!"

Građani vjeruju Vladi i sve su optimističniji!

Zašto ja nikad ne mogu biti kao svi drugi normalni građani?

Večeras imam neku predizbornu, bernhardovsku vrstu nadahnuća, možda bi trebalo koju i zapisati. Nešto kao, recimo,

"Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv."

ili

"U meni samome ti su stravični događaji još uvijek toliko prisutni kao da su se zbili jučer, šumovi i mirisi stvaraju se u trenu kad stignem u grad, koji je, čini se, izbrisao svoje sjećanje, tako da danas, kad ovdje razgovaram s ljudima, koji su zaista stari stanovnici grada i morali su doživjeti isto što i ja, razgovaram s najzbunjenijim, najneobavještenijim i najzaboravnijim ljudima, pa mi se čini da razgovaram sa samim ignorantima čije ponašanje ranjava duh."

Napisao sam maloprije: Sve sam više uvjeren da je ova država upravo onakva kakvu hoće njeni građani. Možda bih trebao odatle krenuti.

Frangeš Mihanovićev spomenik na Mirogoju skiciran u Procreateu 1. 8. 2020.

<< Smrad stoljeća Vrijeme masovnog ludila >>

Zadnji put osvježeno 2. kolovoza 2020. godine