Fra Vilim Baskervilski

Fra Vilim Baskervilski (26. veljače 2016. godine)

Smrt Umberta Eca, 19. veljače ove godine, bila mi je povod za ponovno iščitavanje njegovih djela. Nešto sam ponovno prelistao, nešto detaljnije pročitao, a prošao sam i kroz njegove eseje koje nikad prije nisam pročitao. No, od svega toga, najviše me je na razmišljanje potaknulo "Ime ruže". Svi, naravno, znaju za "Ime ruže", a ako roman i nisu čitali, gledali su film sa Seanom Conneryjem (kao Vilim Baskervilski) i Christianom Slaterom (kao Adso iz Melka) - šta se tu još uopće ima reći?

Vjerojatno ništa novo, ali evo, za svaki slučaj.

Lik fra Vilima Baskervilskog je čudna mješavina Williama Ockhamskog, Sherlocka Holmesa (Baskerville podsjeća naravno na "Baskervilskog psa") i svetog Franje. Zapravo, to je toliko rijetka mješavina da mi je nevjerojatno da ju je Eco odabrao. Nevjerojatno mi je to ne zato što ta mješavina ne postoji, nego zato što sam siguran da postoji, koliko god bila neobična i rijetka. Za znanstvenost Williama Ockhamskog i Sherlocka Holmesa potreban je naime hladan i analitički um, a za strastvenost i stalnu uznesenost svetog Franje, vrelo i ustreptalo srce. Koliko god to dvoje izgledalo nespojivo - spojivo je u konkretnim ljudima.

"Ime ruže" priča je o sukobljenim kršćanstvima - okrutnom i zastrašujućem kršćanstvu knjižničara Jorgea i inkvizitora Guija i veselom i slobodnom, ali i srčanom i neustrašivom kršćanstvu svetog Franje i Vilima. Okrutno i zastrašujuće kršćanstvo detaljno je secirao Dostojevski u "Velikom inkvizitoru" ("Braća Karamazovi"). To je kršćanstvo crkve, poslušnosti i straha. Dostojevski ga zove kršćanstvom tajne, čuda i autoriteta:

O, ti si znao da će se tvoj čin sačuvati u knjigama, doprijeti do dalekih vremena i u najudaljenije krajeve Zemlje te se ponadao da će i čovjek kad pođe za Tobom ostati uz Boga i da neće tražiti čuda. Ali nisi znao da će čovjek, čim odbaci čudo, odmah odbaciti i Boga, jer čovjek ne traži toliko Boga koliko čudesa. A kako čovjek ne može živjeti bez čuda, to će on sebi postvarati nova čudesa, sad već svoja i pokloniti se vračarskom duhu, babinu čaranju, ma bio stoput buntovnik, heretik i bezbožnik. Ti nisi sišao s križa kada su ti dovikivali, rugali se i dražili te: "Siđi s križa i vjerovaćemo da si to Ti." A nisi sišao zato što i opet nisi htio da pokoriš čovjeka čudom, nego si žudio za slobodom i vjerom, a ne za onom koja je plod čuda. Žudio si za slobodom ljubavi, a ne za ropskim ushitom sužnja pred silom koja mu je jednom zauvijek utjerala strah u kosti. Ali i onda si sudio o ljudima odviše visoko, jer su oni, razumije se, sužnji, mada su stvoreni za buntovnike.

Kršćanstvo tajne, čuda i autoriteta nije prava vjera. Tek kad se odbaci autoritet koji proizlazi iz "tajne" i "čuda", tek tad se (možda) može istinski vjerovati, a ono što nazivaju božanstvenim i koje ostaje iza toga je valjda ljubav. Autoritetno kršćanstvo inzistira na navodnom moralu i iskvarenosti tjelesnog i ovozemaljskog. Eco u eseju "Konstruiranje neprijatelja" tvrdi da je to posljedica Pavlovog doprinosa Novom zavjetu:

... zamislite što je mogao misliti i napisati jedan srednjovjekovni moralist ne bi li potkrijepio načelo svetog Pavla prema kojemu bi, ako je ikako moguće bez izgaranja, bilo bolje nikad ne upoznati tjelesne užitke. Odon iz Clunyja u desetom je stoljeću podsjećao:

"Ljepota tijela sva je u koži. Zapravo, kad bi ljudi vidjeli ono što je ispod kože, obdareni poput risova iz Beocije vidom koji prodire u unutrašnjost, sam pogled na žene u njima bi izazvao mučninu: sva ta ženska dražest nije ništa drugo doli sluz, krv, tekućina, žuč. Razmislite o onome što se skriva u nozdrvama, u vratu, u utrobi: gnusobe posvuda. [...] Kako, dakle, mi koji se gadimo na samu pomisao da jagodicama prstiju dodirnemo rigotinu ili gnoj možemo poželjeti stisnuti u naručje običnu vreću izlučina!"

Praktički isti tekst u "Imenu ruže" izgovara Ubertino kad inkvizicija odluči na lomači spaliti neimenovanu siroticu.

Vilim odbacivanju autoriteta i čuda pristupa znanstvenom metodom (kao i njegov prijatelj William Ockhamski), a neki od njegove male braće, barem prema onome što piše u "Imenu ruže", šokantnim i izravnim ponižavanjem relikvijske svetosti:

- "Zar nije minorit bio i onaj brat Diotisalvi iz Firence?"

- "Jest", nasmiješi se Vilim. "Onaj što je otišao u dominikanski samostan i rekao kako neće primati hrane ne dadu li mu prije komad haljine svetog Ivana da je sačuva kao relikviju, a kad ju je dobio, njome je očistio stražnjicu i onda je bacio na gnojište i motkom je povlačio po izmetu vičući: jao, pomozite, braćo, u zahodu sam izgubio svečeve relikvije!"

I nije zato nimalo svejedno je li se Isus smijao ili nije, koliko god čudno (mlađem) čitatelju taj opetovani motiv rasprave između Vilima i Jorgea mogao izgledati. Jer smijeh otkriva Isusovo vrednovanje ovog svijeta i mogućnost da u njemu uživamo. Otkriva da je ovaj svijet i ovaj zemaljski život više od samo patnje i ružnoće i da postoje razlozi da u njemu, bez obzira što je prolazan i težak, vidimo ljepotu, a Franjo je u ljepoti vidio i svetost:

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim svojim stvorovima, posebno s gospodinom bratom suncem, koji čini da bude dan i koji nas rasvjetljuje. Ono je lijepo i blista velikim sjajem i Tebe, o Svevišnji, označava.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu mjesecu i zvijedama, na nebu si ih Ti oblikovao sjajne, dragocjene i lijepe.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri vodi, koja je veoma korisna i ponizna, dragocjena i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri zemlji, majci našoj, koja nas uzdržava i upravlja i plodove na razne donosi sa šarenim cvijećem i travom.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju svima iz ljubavi prema Tebi, i koji podnose bolest i nevolje.

Hvalite i blagosivljajte Gospodina mojega, zahvaljujte mu i služite mu u poniznosti velikoj!

Za kršćanstvo autoriteta, ovo je skaredno, jer smijeh, naravno, razotkriva lažni autoritet. Zato se Isus nikako nije mogao smijati i zato sveti Franjo mora biti najobičniji komedijaš (ispod; naglasak na tajnu je moj):

"Ti si gori od đavla, minoritu", reče Jorge. "Ti si komedijaš kao i svetac koji vas je začeo. Ti si kao tvoj Franjo koji de toto corpore fecerat linguam, koji je držao propovijedi priređujući predstave poput pelivana, koji bi škrca zbunio stavivši mu u ruku zlatan novac, koji je vrijeđao pobožnost dumana govoreći Miserere umjesto propovijedi, koji je prosio na francuskom i na komadu drveta oponašao svirača violine, koji se preoblačio u skitnicu da bi smeo proždrljive fratre, koji se gol bacao na snijeg, razgovarao sa životinjama i s biljkama, i samu tajnu rođenja pretvarao u seosku priredbu, zazivao betlehemsko janje oponašajući ovčje blejanje ...

Neki dan sam u emisiji "Peti dan" na Hrvatskoj televiziji izjavio da mislim da Franjo ne bi postao svetac u današnjoj katoličkoj crkvi (nije li i danas za stjecanje svetog statusa potreban dokaz barem dva (!) čuda ?). Čitajući Eca, siguran sam da bi se i on sa mnom složio. Eco zapravo u svom eseju "Apsolutno i relativno" izravno tvrdi da jedan drugi svetac (za kojeg je Eco bio ekspert), Toma Akvinski, ne bi danas postao svet:

Sveti Toma, na primjer, smatrao je da oni [embriji] imaju samo osjetilnu dušu, kao životinje, i zbog toga, budući da još nisu ljudska bića obdarena racionalnom dušom, neće sudjelovati u uskrsnuću tijela. Danas bi mu se pripisala hereza, ali u ono krajnje uljuđeno doba proglasili su ga svetim.

Inzistiranje na tajni i autoritetu postoji u kršćanstvu valjda od samog njegovog početka. Lionski biskup Irenej, poznat po sređivanju onoga što danas zovemo Biblijom, izbacio je sva evanđelja koja je smatrao heretičkim i definirao kršćanski kanon koji danas zovemo Novim Zavjetom - u njemu se Isus ne smije, a Marija Magdalena je pomalo nejasan lik, često u drugom planu. U gnostičkim evanđeljima otkrivenim u Nag Hammadiju 1945. godine Isus se i smije i ljubi Magdalenu. Tako u gnostičkoj Petrovoj Apokalipsi piše ...

Onaj kojeg si vidio na drvetu kako se sretno smije, to je živući Isus.

... a u Filipovom evanđelju

Mariju Magdalenu volio je više od svih učenika i često bi je ljubio.

Eto. Pa tko nije pročitao, neka svakako pročita, a ni film nije loš.

Još samo mali podatak za kraj, Vilimov učenik, onaj koji pripovijeda priču zove se Adso iz Melka. O Melku sam već pisao na Konstrukciji stvarnosti pa >> pogledajte kako izgleda danas.

<< O Galileu za "Treći element"

Mi znanstvenici - ja znanstvenik ! >>

Zadnji put osvježeno 26. veljače 2016. godine