Fahrenheit 451, dio deveti (4. svibnja 2019. godine)


Ne postoji mišljenje, koliko god bilo apsurdno, koje ljudi neće prihvatiti ako ih se može uvjeriti da je to mišljenje općenito prihvaćeno. [] Oni su kao ovce koje slijede ovna predvodnika sa zvonom. Oni će prije umrijeti nego misliti. []

Kad razmotrimo ovu stvar, takozvano opće prihvaćeno mišljenje je mišljenje dvije ili tri osobe [] te dvije-tri osobe su ga na početku prihvatile ili predložile i ustanovile, a ljudi su o njima mislili dovoljno visoko da povjeruju da su one to mišljenje temeljito testirale. Tada je nekoliko drugih osoba, uvjerenih da su oni prije njih ljudi od kapaciteta, prihvatilo to mišljenje. Ovima su, opet, povjerovali mnogi drugi kojima je lijenost sugerirala da im je bolje da odmah povjeruju nego da sami prolaze kroz teški posao testiranja stvari. Tako je broj tih lijenih i lakovjernih pristaša rastao iz dana u dan [] Ostatak je onda bio prisiljen da prizna ono što je općenito priznato zato da ih se ne bi smatralo neposlušnim osobama koje se odupiru mišljenju koje su svi prihvatili []

Kad mišljenje postigne ovaj nivo, pristajanje uz njega postaje dužnost. [] Oni koji se odvaže da govore su kao takvi potpuno nesposobni da stvore bilo kakvo vlastito mišljenje ili sud, i samo su jeka mišljenja drugih; usprkos tome, oni ta mišljenja brane s još većom zagriženošću i netolerancijom. Jer ono što oni mrze u ljudima koji misle drukčije nije toliko drukčije mišljenje koje iskazuju, koliko je pretpostavka da ovi stvaraju vlastito mišljenje; pretpostavka za koju oni sami nikad nisu krivi, kao što to dobro znaju. Ukratko, postoji vrlo mali broj ljudi koji mogu misliti, ali svaki čovjek želi imati mišljenje; a što mu onda preostaje nego da ga gotovog preuzme od drugih, umjesto da sam stvori svoje mišljenje? A s obzirom da se upravo ovo događa, koja je vrijednost mišljenja čak i stotina milijuna?

--------------

Možeš također zbuniti i dezorijentirati svog protivnika najobičnijim bombastičnostima; a trik je moguć, jer čovjek općenito pretpostavlja da u riječima mora biti nekog značenja:

Gewöhnlich glaubt der Mensch, wenn er nur Worte hört, Es müsse sich dabei doch auch was denken lassen.

[Čovjek uobičajeno vjeruje da kad čuje samo neke riječi, u njima mora biti nečega nad čim se može zamisliti.]

Ako je potajno svjestan vlastite slabosti i naviknut da čuje mnogo toga što ne razumije, a da se pretvara kao da je razumio, možeš ga izvrgnuti teškim budalaštinama koje zvuče vrlo duboko i učeno [] i proglasiti da je to neprijeporni dokaz onoga što tvrdiš. Dobro je poznata činjenica da su nedavno pojedini filozofi upotrijebili ovaj trik na cijeloj javnosti s najbriljantnijim uspjehom.

--------------

Za izoštravanje zdravog razuma, suočavanje suprotstavljenih stavova često je, uistinu, na obostranu korist jer ispravlja misli i otvara nove poglede. Ali po naobrazbi i po mentalnoj snazi oba diskutanta moraju biti donekle jednaki. Ako jednom od njih nedostaje naobrazbe, neće razumjeti onog drugog jer s njim nije na istom nivou. Ako mu nedostaje mentalne snage, bit će ogorčen i naveden da se koristi nečasnim trikovima, što će završiti u grubosti.

Jedino je sigurno pravilo, prema tome, ono koje Aristotel spominje u zadnjem poglavlju svojih Topika: ne raspravljati s prvom osobom koju sretneš, nego samo s onima koje poznaješ i za koje znaš da imaju dovoljno inteligencije i samopoštovanja da ne zastupaju apsurdnosti; koji se oslanjaju na razum, a ne na autoritet i koji slušaju razum i po njemu se ravnaju; i koji, konačno, vrednuju istinu, koji su voljni prihvatiti razum čak i od svog suparnika te koji su dovoljno pravedni da istrpe kad im se dokaže da su u krivu, ako je istina na strani suparnika. Iz ovoga slijedi da je jedva jedan čovjek u stotinu njih vrijedan tvoje rasprave s njim. A ostale pusti neka govore štogod hoće, jer svatko je slobodan da bude budala — desipere est jus gentium.

--------------

Ništa toliko ne odaje manjak poznavanja čovječanstva kao pretpostavka da je to što čovjek ima mnogo prijatelja dokaz njegove kvalitete i unutarnje vrijednosti: kao da ljudi uspostavljaju prijateljstva prema vrijednosti i kvaliteti! Kao da nisu, zapravo, upravo kao psi, koji vole osobu koja ih tapše i daje im komadiće mesa, i nikad se ne opterećuju ničim drugim! Čovjek koji zna kako najbolje potapšati svoje kompanjone, premda ovi mogu biti najgori zlotvori - to je čovjek koji ima mnogo prijatelja.

Arthur Schopenhauer, odlomci iz On the wisdom of life: aphorisms (1851), moj prijevod s engleskog


Ako je tvoja supruga zla i tvoj prijatelj zao,
Ako je kralj zao i tvoji rođaci zli,
Ako je tvoj susjed zao i zemlja zla,
Onda ih napusti i otiđi u daleke krajeve.

Nagarjuna ( ~ 150 - 250), Drvo mudrosti (She-rab Dong-bu), moj prijevod s engleskog.


Ako dva čovjeka u svijetu od više od 7 milijardi ljudi mogu osigurati 300 milijuna eura za obnovu Notre Dame u 6 sati, onda je dovoljno novca u svijetu da se nahrane svaka usta, skući svaka obitelj i obrazuje svako dijete. To što smo u tome neuspješni je stvar volje i stvar sustava

[]

Možda je previđeni dio ove rasprave financijska uloga koju bi Katolička crkva mogla imati u obnovi. Nitko izvan Vatikana zapravo ne zna koliko novca crkva ima, ali je u 2012. godini The Economist izračunao da je operativni budžet Vatikana samo u SADu 170 milijardi $. [] Papa Franjo je potvrdio da se moli za sve one koji su pogođeni požarom Notre Dame. Točnije rečeno, on svoje ruke priljubljuje jednu uz drugu, radije nego da ih stavi u džep.

[]

Kad se drugi put netko bude pretvarao kao da trebate izabrati između beskućništva ili imigracije, plaća medicinskih sestara ili smanjenja poreza, bolnice za djecu ili autoputa, sjetite se ovog trenutka. Novac je tu kad pucneš prstima, samo nije u našim rukama.

odlomci iz Carl Kinsella, Reaction of the rich to the Notre Dame fire teaches us a lot about the world we live in, moj prijevod s engleskog


Zapravo Wittgensteinovi, kao i svi drugi njima slični, nisu uopće marili za umjetnost, ali su htjeli biti mecene.

--------------

Dodjele nagrada su, ako zanemarim novac što ga one donose, nešto nejnepodnošljivije na svijetu, i to sam iskustvo stekao još u Njemačkoj; one ne uzvisuju kao što sam vjerovao prije no što sam dobio svoju prvu nagradu, već ponizuju, i to na najsramniji način. Samo zato što sam uvijek mislio na novac što ga one donose, podnosio sam ih, samo sam zato ulazio u najrazličitije stare vijećnice i u sve te neukusne dvorane. Do četrdesete. Podvrgavao sam se poniženju tih dodjela nagrada. Do četrdesete. Dopustio sam da mi po tim vijećnicama i svečanim dvoranama seru po glavi, jer dodjeljivanje nagrade nije ništa drugo no da se nekom sere na glavu. Primiti nagradu ne znači drugo no dati si srati na glavu, jer je za to čovjek plaćen. Uvijek sam dodjelu nagrade osjećao kao najveće poniženje koje se dade zamisliti, ne kao uzvišenje. Jer nagradu čovjeku dodjeljuju uvijek nekompetentni ljudi koji se nekom žele posrati na glavu i koji to žele učiniti obilno i koji to i rade obilno kad se prima njihova nagrada. A oni to rade čovjeku na glavu i s punim pravom jer je čovjek toliko prost i toliko nizak da prima njihovu nagradu. Samo u krajnjoj nuždi, kad je ugrožen život i egzistencija, i samo do četrdesete čovjek je u pravu primiti nagradu vezanu uz novčani prilog ili uopće nagradu ili neko odlikovanje. Primao sam svoje nagrade i bez krajnje nužde i ne zbog ugroženosti života i egzistencije i time sam se učinio prostim i niskim i u pravom smislu riječi odvratnim.

--------------

Ministru je glupost bila zapisana na licu kao što je to bez iznimke svim ministrima []

--------------

Tri dana Beča i ja više ne mogu; tri dana Nathala i ja više ne mogu. [] Nisam li stigao u Nathal, pitam se, što ja to u Nathalu tražim; stignem li u Beč, pitam se što to tražim u Beču. Poput devedeset posto ljudi, želim uvijek biti tamo gdje nisam, tamo odakle sam upravo pobjegao. [] Ta se fatalnost posljednjih godina pogoršala, a ne poboljšala, i sve se u kraćim razmacima vozim za Beč i ponovno natrag za Nathal, te iz Nathala u neki drugi veliki grad, u Veneciju ili Rim i opet natrag, za Prag i opet natrag. A istina je da sam sretan samo sjedeći u autu između jednog mjesta koje sam upravo napustio i drugoga kamo vozim, samo sam u autu u vožnji sretan; ja sam najnesretniji pristigli kojega čovjek može zamisliti; svejedno gdje stigao, stignem li, nesretan sam. Spadam u ljude koji zapravo ne izdrže ni na jednom mjestu na svijetu, koji su sretni samo između mjesta iz kojih su otišli i kojima se približavaju.

--------------

Promatrao sam ga i nisam mu prilazio, potiskujući svoju zlu savjest; odjednom sam ga se bojao. Izbjegavamo one koje je smrt obilježila i ja sam popustio toj niskosti. U posljednjim godinama njegova života posve sam svjesno izbjegavao svog prijatelja iz niskog poriva samoodržanja, što si ne opraštam. [] Promatrao sam ga i istodobno se stidio. Jer smatrao sam sramotom što još nisam na kraju, dok je prijatelj već bio. Nisam dobar karakter. Jednostavno nisam dobar čovjek. Povukao sam se od prijatelja kao i drugi njegovi prijatelji jer sam se kao i oni htio povući od smrti. Bojao sam se konfrontacije sa smrću. Jer sve je na mom prijatelju već bilo smrt.

--------------

[] jer u Beču, otkad je kazališta, doista ne odlučuje direktor, nego odlučuju glumci; direktor, osobito Burgtheatra, nema što reći, tamo su uvijek odlučivali takozvani omiljeni glumci Burgtheatra; samo su ti omiljeni glumci, koje bez daljnjega možemo nazvati slaboumnima, jer s jedne strane nimalo ne razumiju kazališnu umjetnost, s druge strane se besprimjernom bezobraznošću bave prostitucijom kazališta na štetu kazališta i na štetu publike, moram reći da se burgtheaterska prostitucija već desetljećima, ako ne i stoljećima, isplati i da ona nudi najlošije od svih loših kazališta; od tih takozvanih omiljenih glumaca s njihovim slavnim imenima i njihovim debilnim shvaćanjem kazališta, koji samo totalnim zanemarivanjem glumačkih sredstava i besramnim iskorištavanjem popularnosti takoreći na vrhuncu svoje neumjetnosti postavljeni jednom od stupidne bečke kazališne publike, posjednuti na bijelca popularnosti, desetljećima, većinom do smrti službuju u Burgtheatru.

T. Bernhard, Wittgensteinov nećak; s njemačkog prevela Truda Stamać


Stvar nije u pojavnosti borbe, povremene, ili čak i više ili manje česte i uobičajene; stvar je u pojavnosti agresivnog misaonog okvira koji postaje uobičajen - prevladavajućeg običaja da se činjenice i događaji tumače s gledišta sukoba. Predatorska faza kulture postiže se tek onda kad je predatorski stav postao uobičajen i uvažavan duhovni stav za članove grupe; kad je sukob postao dominantni naglasak u trenutnoj teoriji života; kad je zdravo-razumsko vrednovanje ljudi i stvari postalo vrednovanje s obzirom na borbu. Suštinska razlika između miroljubive i predatorske faze kulture je prema tome duhovna razlika, a ne mehanička. Promjena u duhovnom stavu izdanak je promjene u materijalnim zadatostima života grupe i pojavljuje se postupno slijedeći materijalne okolnosti koje favoriziraju predatorski stav. [] Predatorstvo ne može postati običajni način funkcioniranja bilo koje grupe ili klase sve dok se industrijske metode ne razviju do te mjere ili učinkovitosti da ostavljaju prostor za koji se vrijedi boriti, iznad granice preživljavanja onih koji su zaposleni preživljavanjem. Prijelaz iz miroljubivosti u predatorstvo prema tome ovisi o rastu tehničkog znanja i upotrebi alatki. [] Život neke grupe može se karakterizirati kao miroljubiv sve dotle dok običajno posezanje za sukobom ne postavlja borbu u prvi plan svakodnevnih misli ljudi, kao dominantnu osobinu života čovjeka.

T. Veblen, Teorija dokoličarske klase (1899), odlomak; moj prijevod s engleskog

Ovo je deveti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Ne dajte da vas zavedu To je ono što nam ostane kad poludimo >>

Zadnji put osvježeno: 4. svibnja 2019. godine